AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 25 OCT 1999 11:49:21 GMT

    KAD JE RAD POSTAO ROBA

    KAKO SMO USLI U KAPITALIZAM

    AIM, SARAJEVO, 25.10.1999. Rad je u Federaciji BiH i zvanicno postao roba, a desetine hiljada radnika koji od svog rada ne mogu ni prezivjeti a kamoli zivjeti normalno, 25. oktobra u centru Sarajeva okupili su se na najvecem socijalnom protestnom mitingu u posljednjih sezdeset godina, kako bi upozorili vlast na brojna neispunjena obecanja. BiH, uprkos "cvrstim" obecanjima vladajucih nacionalnih stranaka nije postala Svajcarska. Doduse, FBiH je dobila kantone ali ne i standard po uzoru na ovu zemlju, a medju radnicima, penzionerima i nezaposlenim gotovo da i nema bitne razlike, svi su na granici golog prezivljavanja. Jedan od kljucnih zahtjeva radnika, donosenje zakona o radu u medjuvremenu je ispunjen, ali je veliko pitanje da li ce ovakav zakon ispuniti radnicka ocekivanja.

    Nakon dvogodisnjih rasprava u federalnom Parlamentu, konacno je usvojen Zakon o radu, na cijem donosenju su najvise insistirali predstavnici medjunarodne zajednice i domaci sindikati. Njime se predvidja da ubuduce cijena rada, prava i obaveze radnika i poslodavca budu regulisana ugovorom, sto podrazumijeva da bi u nezadovoljni radnici u slucaju neispunjenja obaveza od strane poslodavca zadovoljenje mogli potraziti na sudu, imajuci uporiste u konkretnom "papiru". Uz ostalo, radnici su dobili cetrdesetocasovnu radnu sedmicu, i uvodjenje najnize cijene rada na nivou FBiH za sve zaposlene.

    Ovaj zakon bi, barem radnike u FBiH, definitivno trebalo da uvede u kapitalizam, jer postojece radno zakonodavstvo datira jos iz predratnog, socijalistickog perioda, pa je u danasnjoj praksi uglavnom bilo neprimjenjivo. "Socijalisticke" zakonske odredbe su se selektivno koristile. Tako je u praksi bila zadrzana jedna od najvecih socijalistickih "tekovina", prakticno dozivotno pravo na radno mjesto. Naravno, aktuelna vlast je, kao najveci poslodavac, time napravila precutan sporazum sa zaposlenim po principu, "vama radno mjesto, a nama vasa podrska, odnosno socijalni mir".

    Specificnost poslijeratnog tranzicijskog perioda u BiH, ogledala se u tome da je jednog primljenog radnika bilo prakticno nemoguce otpustiti, dok u isto vrijeme obaveza o redovnoj isplati plata sve vise postaje izuzetak, a sve manje pravilo. Iz dana u dan povecava se broj preduzeca, prije svega drzavnih, u kojima se na plate ceka po tri-cetiri mjeseca, i to se vec smatra normalnim. Postoje i oni drasticni primjeri u kojima se radnicima plate ne isplacuju vec godinu dana i sa malom sansom da ikada budu isplacene.

    Domaci privatni poduzetnici, kao i potencijalni strani investitori, u ovakvoj praksi vidjeli su jednu od najvecih smetnji za veca ulaganja pa je konacan rezultat bio masovno zaposljavanje radnika "na crno" kod privatnih poslodavaca i odbijanje stranih investitora da svoj novac ulazu u BiH.

    Ovakva situacija "kumovala" je i cinjenici da je u glavama vecine radnika i nakon cetiri godine "tranzicije" jos uvijek prisutan socijalisticki nacin razmisljanja gdje se "rad na neodredjeno vrijeme" poistovjecuje sa dozivotnim zaposlenjem, a rjesenje vlastite egzistencije ocekuje od svemoguce drzave.

    Specifikum bh. stvarnosti je i famozna kategorija "radnika na cekanju". U normalnom svijetu postoje samo dvije varijante, ili ste zaposleni ili nezaposleni. "Cekanje" je nesto izmedju. Formalno, ti radnici se vode kao zaposleni u svojim preduzecima i uz placene doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje trebali bi dobijati i odredjenu novcanu naknadu. U praksi, kako za njih nema posla oni ne rade, a posto preduzeca nemaju novca ni za isplatu plata radnicima koji rade, oni na cekanju ne dobijaju nista, ili u najboljem slucaju, nekoliko desetina maraka dok im se penziono i zdravstveno osiguranje takodje ne uplacuju, jer preduzeca nemaju novca.

    Prema podacima federalnog Zavoda za statistiku, u avgustu ove godine zvanicno zaposlenih je bilo 408 hiljada radnika, od kojih je 64 hiljade bilo na cekanju. U isto vrijeme, 264 hiljade radnika bilo je zvanicno nezaposleno.

    Upravo je sudbina ovih radnika na cekanju bila, barem formalno, jedan od glavnih razloga zbog kojih se na donosenje zakona cekalo vise od dvije godine. Na kraju, usvojeno rjesenje podrazumijeva da ce nakon prelaznog perioda od sest mjeseci i formalno nestati ova kategorija jer nakon tog roka, zaposleni radnici bi trebalo da svoj status, prava i obaveze regulise kroz kolektivne i pojedinacne ugovore sa poslodavcima, a ostali bi, i zvanicno postali nezaposleni i presli na spiskove zavoda za zaposljavanje. Zakon je ostavio i tromjesecni rok tokom kojeg bi svi oni koji su bili zaposleni na neodredjeno vrijeme 31.12. 1991. godine, imali pravo da se ponovo jave svojim firmama bez obzira na to gdje su bili u toku rata i da dobiju status radnika na cekanju. Za utjehu radnicima na cekanju, koji ce i zvanicno postati nezaposleni, zakon je predvidio otpremninu od tri prosjecne plate u FBiH za one do pet godina radnog staza, a za svaku godinu vise dodatan iznos u visini od polovine prosjecne plate u FBiH, koja je u avgustu bila 375 maraka.

    Upravo visina ove otpremnine izazvala je zucne reakcije kako domacih privrednika, tako i medjunarodne zajednice. Iako tacnih podataka nema, prema ranijim procjenama Svjetske banke, za ovakve otpremnine postojecim radnicima na cekanju trebalo bi ukupno izdvojiti izmedju 200 i 250 miliona maraka. Po procjeni Kemala Grbe, predsjednika privredne komore Kantona Sarajevo, taj iznos na podrucju FBiH mogao bi biti i visestruko veci, izmedju 500 i 700 miliona maraka. Tog novca domaca ekonomija jednostavno nema i toga su u sustini svjesni svi, i radnici, i direktori i Vlada, pa se postavlja pitanje zasto je onda uopste i donosena takva odredba ako je unaprijed bilo jasno da je prakticno neizvodljiva. Najjednostavniji odgovor na ovo pitanje bio bi da je takvo obecanje bez pokrica trebalo da posluzi kao sredstvo "za umirenje" nekoliko desetina hiljada radnika koji ce primjenom ovog zakona i zvanicno postati nezaposleni.

    - Razumijem razloge zbog kojih su poslanici usvojili takav clan, ali to je u isto vrijeme najbolji dokaz kako Vlada prebacuje svoj problem, a to je socijalna politika, na ledja privatnog sektora. Ako ovaj clan ostane u zakonu, to ce u potpunosti zaustaviti proces privatizacije i unistiti konkurentnost bh. preduzeca na svjetskom trzistu. Rezultat ce biti propast domacih firmi, pa ce se tako na ulici naci svi radnici, a u tom slucaju preduzece nece moci isplatiti nikome otpremninu, kaze James Lyon, direktor za BiH, Medjunarodne krizne grupe (ICG). Po njegovom misljenju, "ideja o otpremnini nije losa", ali je problem u visini predvidjenoj zakonom.

    Na ovakvo rjesenje reagovao je i OHR, upozorivsi da je to neprihvatljivo i da nije u interesu ni radnika, ni domace ekonomije u cjelini. Kako sada stvari stoje, velika je sansa da tek usvojeni zakon vrlo brzo dozivi izmjene.

    Iako je jedan od ciljeva donosenja ovog zakona bio upravo uvodjenje trzisnih kriterija u oblasti rada kako bi se BiH ucinila privlacnijom za strane investitore, cini se da domaca vlast i medjunarodna zajednica pod istim pojmovima podrazumijevaju sasvim razlicite stvari. Po ocjeni eksperata Svjetske banke ovakav zakon je i dalje previse "socijalisticki". Drugim rijecima, po njihovoj ocjeni, domacim radnicima je dato previse godisnjeg odmora, slobodnih dana i placenog odsustva, zenama predugacko trudnicko bolovanje, a procedura za otpustanje radnika i dalje je previse komplikovana za ukus medjunarodnih finansijskih institucija.

    Vjerujuci da bi domaci radnici radje zeljeli vece plate, a manje slobodnih dana, bolovanja i godisnjeg odmora (sto je diskutabilno), eksperti Svjetske banke smatraju da bi umjesto sadasnjih minimalno 18 radnih dana, za godisnji odmor bilo dovoljno 14 dana, a majkama nakon porodjaja umjesto sadasnjeg jednogodisnjeg placenog bolovanja, predlazu znatno kraci period, 14 sedmica. Stoga je najvjerovatnije da ce u dogledno vrijeme doci do izmjena zakona o radu, pri cemu ce najvjerovatnije veliki dio "sugestija" medjunarodnih finansijskih institucija biti ugradjen u zakon, najvjerovatnije onih koje se odnose na prestanak radnog odnosa. Pitanje je samo koliko ce za sada zadrzanih socijalnih i drugih radnickih prava prezivjeti i tu "reviziju".

    Niti jedan zakon, pa tako ni ovaj, nece sam po sebi i preko noci rijesiti goruci problem u BiH, nedostatak radnih mjesta i mizerne plate. Ono sto ovaj novi zakon donosi je tretman rada kao robe, sto i ne mora biti lose. Svaka roba ima cijenu koja mora biti placena za nju. Koliko god se na prvi pogled to cinilo kao korak unazad u odnosu na socijalisticko "nagradjivanje prema radu" , u praksi situacija izgleda drugacije. Jednostavno, posljednjih sedam godina u BiH, zaposleni kod najveceg poslodavca, drzave, niti su bili adekvatno "nagradjivani", niti su mogli valorizovati svoj rad po kriterijima trzista, vec su ga davali u bescjenje, odnosno poklanjali. Trzisna ekonomija sigurno nije ideal pravicnosti, ali barem podrazumijeva jasna pravila igre. U odnosu na postojecu situaciju u BiH u ovoj oblasti i to je veliki napredak.

    Drazen SIMIC (AIM, Sarajevo)