AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 21 OCT 1999 18:40:46 GMT

    VERBALNI DELIKT LIKOVNOG KRITICARA

    AIM, ZAGREB, 21.10.1999. Opcinski sud u Zagrebu osudio je Zvonka Makovica na cetiri mjeseca zatvora uvjetno na godinu dana. Zbog teksta "Kipara staroga kci", napisanoga prije cetiri godine u tjedniku "Feral Tribune", u kojem je Makovic analizirao upravljanje Marice Mestrovic umjetnickom ostavstinom svoga oca Ivana Mestrovica, sutkinja Opcinskog suda Lidija Vidjak Makovicu je zbog toboznje uvrede i klevete odrezala cetiri mjeseca, postavivsi tako presedan u hrvatskom pravosudju. Naime, do sada su za klevete i uvrede te razne dusevne boli, mahom visokih drzavnih i duznosnika vladajuce stranke, dosudjivane novcane odstete. Ovaj put, Makovicu je zaprijeceno zatvorom, sto je hrvatsku inteligenciju (barem onu koja nema pridjev "drzavotvorna") dignulo na noge, opravdano je uplasivsi i natjeravsi da (se) zapita: hoce li se za izricanje misljenja ili, u ovom slucaju, i strucne kritike, od sada ici u zatvor? I nije li to, uostalom, vracanje "clanka 133", odnosno verbalnog delikta?

    Osim toga, nije Makovic jedini koji je izgubio sudski spor od Marice Mestrovic. Samo koji tjedan prije uvjetne zatvorske kazne Makovicu, zbog istog teksta nadrapao je i sam tjednik u kojem je tekst objavljen, "Feral tribune". Marici Mestrovic dosudjeno je 80.000 kuna (vise od 20.000 DEM) odstete za pretrpljene dusevne boli zbog teksta "Kipara staroga kci", a "Feral" je morao platiti i dodatnih 3,5 tisuca DEM sudskih troskova. Je li Marica Mestrovic pretrpjela uistinu takve boli da se zbog njih novcano kazni jedan tjednik, a zatvorski i njegov autor? Zbog cega je, ustvari, nastao ovaj spor iz kojeg Mestrovicka izlazi kao slavodobitnica i velika mucenica?

    Makovic, pjesnik, sveucilisni profesor i povjesnicar umjetnosti (na cemu je doktorirao), u spornom je tekstu iznio niz nepravilnosti koje je cijeli niz strucnjaka uocio u rukovodjenju Fundacijom Ivana Mestrovica, institucijom koja je objedinila svu ostavstinu velikog hrvatskog kipara, na kojim god se lokacijama te ostavstina nalazila. Iako je i sam nastanak Fundacije vrlo upitan, najveci problem je bio sto se u njeno upravljanje upetljala Marica Mestrovic. Mestrovic je darovnim ugovorom iz 1952. svoju ostavstinu u Zagrebu, Splitu i Otavicama darovao hrvatskom narodu. Trazio je da svaka od tih cjelina ostane zasebna, ali nakon uspostave nove vlasti njegova je kcer Marica sve objedinila u Fundaciju, prekrsivsi time darovni ugovor, ali nitko se protiv toga nije pobunio - ni sudovi, ni pravnici, ni drzava...

    Mestrovickin plan je bio stvoriti paralelnu Fundaciju u Americi, u koju bi se legalno povlacili Mestrovicevi radovi, ali je niz novinskih napisa osujetio tu njenu namjeru. Ali istodobno, donesen je Zakon o Fundaciji Ivana Mestrovica, kojim je cijela Fundacija stavljena na drzavne jasle (dakle, sve se placa iz proracuna), ali Marici Mestrovic ostavljeno je da radi sto zeli s djelima svoga oca. Stovise, Mestrovicka je dobila ovlasti po kojima je iznad Ministarstva kulture i iznad same hrvatske vlade. Nitko se nije usudio ici protiv Mestrovicke, iako su skoro svi nadlezni znali sto ona radi: znao je predsjednik saborskog Odbora za prosvjetu i kulturu Nedjeljko Mihanovic, znala je bivsa ministrica prosvjete i kulture, a danas veleposlanica Hrvatske pri UNESCO-u Vesna Girardi Jurkic, znala je bivsa predsjednikova savjetnica za kulturu Zeljka Corak, znali su gradonacelnici gradova u kojima su Mestroviceva djela bila stacionirana...

    Sve ih je obavijestila Marina Baricevic, nekoliko godina ravnateljica Fundacije, koju je sama Marica Mestrovic smijenila s tog mjesta - jer joj se usprotivila, odnosno rekla joj sto misli o njenom nacinu vodjenja Fundacije. Prema izjavama Baricevicke, Mestrovicka, ako vec nije znala kako voditi Fundaciju, znala je kako unovciti to sto je kcer Ivana Mestrovica i sto joj zakonom pripadaju ovlasti upravljanja ostavstinom njena oca. Tako je Mestrovicka od drzave dobila stan, potrosila novce na uredjenje Galerije, ali ne i depoa u kojem se umjetnine cuvaju, pa gipsevi propadaju zbog vlage koja ih sve vise unistava. Istodobno, Pantovcak je, kako se Baricevicka slikovito izrazila, poplocan Mestrovicima: u svakoj znacajnijoj dvorani nalazi se neko Mestrovicevo djelo, pa cak i Mestroviceve skice vise na zidovima.

    "Pedeset godina nakon smrti umjetnika autorska prava po zakonu pripadaju obitelji", kaze Bricevicka. "Marica Mestrovic glavna je predstavnica svih nasljednika. Zakon kaze da se smije lijevati u okviru broja tri, a sve ostalo je falsifikat. A u slucaju Mestrovic uz politiku prisutna je i trgovina. Svaki suvenir - a nijedan umjetnik nije tako prostituiran kao Mestrovic, toliko strasno da se vise ne zna je li onih 25 centimetara 'Povijesti Hrvata' original ili suvenir, jer vec i direktori pojedinih poduzeca svojim partnerima to poklanjaju kao original i zovu 'Majka Domovina' - dakle, za svaki takav odljev, multipl ili serijal netko dobiva novac. Nedavno je 'Importanne Galerija' prodavala stanove i moglo se primijetiti da bolje uredjeni imaju Mestrovica. Budite uvjereni da nije original, a ako jest - onda je kesa jos punija. Dakle, u igri je enorman novac."

    To, naravno, nije sve. "U tri godine koliko sam bila ravnateljica", nastavlja Baricevicka, "ljudi su mi danomice dolazili s Mestrovicevim djelima koja su htjeli zbog lose egzistencijalne situacije prodati, unovciti. Vjerujte mi, od njih deset, devet i pol je bilo falsifikat. U svakom boljem ateljeu imate model Krista, svaki je doktor to dobivao... Poznajem covjeka koji Marici Mestrovic placa za izradu suvenira po djelima Ivana Mestrovica. Mestroviceva se djela nikada nece srediti, a posebno je to nemoguce u ovom nasem okviru gdje su mu zakoni odredili da bude pastorce u domovini. Profesor Zvonko Makovic je preko Ferala pokusao suzbiti tu trgovinu, to obescascenje Mestrovica i njegove umjetnosti jer se jednoga dana vise nece znati sto je original." A ne zna se ni koliko je djela iznijeto iz Hrvatske. "Nesto je iznasano, i to ona djela koja nisu u darovnom ugovoru, vec su obiteljsko vlasnistvo. Ali svejedno se nije smjelo iznositi jer za iznosenje morate imati pravovaljano sudsko rjesenje da ste uprav vi naslijedili to djelo, a onda Regionalni zavod za zastitu spomenika dopusta ili ne dopusta da to iznosite. Gospodja Mestrovic je, samo toliko mogu reci, uvijek imala dozvolu za iznosenje."

    Kako na sve Mestrovickine aktivnosti nitko nije reagirao, nije preostalo drugo nego posluziti se medijima, slozili su se Makovic i Baricevicka. Rezultat su Mestrovickine tuzbe, koje su izgubili i Makovic i Feral. Dr. Ivana Reberski, ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti ovakvu je presudu okarakterizirala devalviranjem struke, dok je publicist Igor Mandic uzasnut mogucim posljedicama ovakve presude. "Svaka, recimo tako, negativna kritika na bilo kojem podrucju, od likovnoga do knjizevnoga, mogla bi se prema ovom presedanu smatrati nanosenjem dusevne boli i onda procesuirati." U obranu Makovica ustali su brojni odvjetnici, knjizevnici, novinari, izdavaci, a svojim tekstom osude u "Globusu" javio se i predsjednik hrvatskog PEN-a dr. Slobodan Prosperov Novak, nazivajuci Mestrovickinog odvjetnika Zeljka Olujica "glavnim negativcem u tom domacem igrokazu", ali glavnu krivnju svalivsi na Vladimira Seksa, potpredsjednika Sabora i glavnog kreatora ovakvih zakona i ovakve sudske prakse.

    "Reakcije na presudu Zvonku Makovicu, nazalost, prelaze dopustene i uobicajene granice u civiliziranom gradjanskom drustvu", rijeci su kojim se javnosti obratio predsjednik Opcinskog suda Djuro Sessa. "Ne zelim ni na koji nacin odreci pravo javnosti da izrazava svoje misljenje o javno objavljenoj presudi, ali samo u mjeri u kojoj se reakcije zaista i odnose na samu presudu." Sessa smatra da dio javnosti, pa i sam Makovic, cine suprotno. "Potpuno nepotrebno ostricu svoje agresije usmjeruju na suca koji je donio presudu i iznose neistine, a izbjegavaju obavijestiti javnost sto je bio predmet kaznenog postupka. (...) Osporavati sucu pravo da sudi samostalno i po vlastitoj savjesti, imputirati mu bez dokaza da je instrument i produzena ruka nekih sila izvan Ustava, zakona i vlastita osjecaja pravicnosti, potpuno je strano mjerilima vrijednosti koje treba imati civilno gradjansko drustvo."

    Nakon Sessinog pisma, u cijeli pravno-umjetnicki skandal umijesala se i u Hrvatska televizija, ovecim prilogom u emisiji Motrista, pokazujuci svu bijedu shvacanja pravosudja u Hrvatskoj. Naime, cijeli prilog bazirao se na samo jednoj tezi: Makovic ne ide u zatvor, jer cijeli slucaj za mjesec dana zastarijeva. Sto, naravno, nije istina, jer spor ne zastarijeva sve dok se po njemu bilo sto cini. I bas zbog toga ovakva presuda sutkinje Lidije Vidjak jos je strasnija, jer ostaje samo jedan fakat: Zvonko Makovic, unatoc svim dokumentima i dokazima koje posjeduje, a na osnovu kojih je napisao tekst i kriticno se izrazio o djelu Marice Mestrovic, osudjen je zbog - verbalnog delikta. Nakon ovakve presude, ionako obiljezeno skandalima hrvatsko pravosudje sigurnim korakom koraknulo je - unazad.

    MILIVOJ DjILAS

    1

    6