AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 21 OCT 1999 11:48:48 GMT

    DJECIJA PRAVA U BiH

    SVE VECE I SVE JACE NASILJE

    AIM, SARAJEVO, 21.10.1999. U Prvoj djecijoj ambasadi u Sarajevu telefon je jedne veceri zazvonio oko 10 sati - uplasena i stidljiva djevojcica prvo je zatrazila da neko razgovara s njom. A tokom polusatnog razgovora ispricala je stravicnu pricu o tome kako je otac, povremeno, kada je pijan, "seksualno upotrijebi". Nesretna djevojcica nije imala hrabrosti i snage da kaze svoje ili ime svojih roditelja ili bilo koji drugi podatak koji bi mogao navesti na njen identitet, a na pitanje kako onda da joj se pomogne, rekla je: "Barem pricajte o tome, mozda ima jos djevojcica ili djevojaka sa slicnim problemima, pa ce se lakse odlucivati da pricaju, ako se o tome pocne javno govoriti".

    Seksualno zlostavljanje djece je nesto o cemu se mnogo govori u svijetu, ali ne i u BiH, sto ne znaci da taj problem nije prisutan. Opsta ocjena jeste da je razlog nedovoljna razvijena svijet, poimanje da je takvo sto u porodici tek porodicna sramota, a ne i krupan drustveni problem - kazu u sarajevskim nevladinim organizacijama koje u opisu svojih djelatnosti imaju brigu o zenama i djeci. Nazalost, djeca sa ovakvim problemima i ako bi htjela da zatraze pomoc od nekog izvan porodice, to mogu samo u skolama kod pedagoga, ili u centrima za socijalni rad, ali pod uslovom da prije toga savladaju stid ili strah. Istovremeno, mediji u BiH su sve puniji prica o nesretnim porodicama u kojima roditelji navode djecu na prostituciju, kradju ili bilo kakvu drugu aktivnost koja bi im mogla donijeti materijalnu dobit.

    U NGO-ima ukazuju na razne oblike gusenje prava djeteta u poratnoj BiH - sve je vise djece koja ne idu u skoli, ali i sve vise djece koja u svojim porodicama trpe fizicko nasilje, batine. Razlog za obje ove pojave i NGO-i i socijalni radnici nalaze u socijalno - ekonomskoj situaciji koja vlada u drzavi. Sistemskog rjesenja nema, kao ni podvlacenja crte nakon rjesavanje odredjenog broja problema. Jedini izlaz je rad sa djecom i sa cjelokupnim porodicama, prije svega majkama jer su one obicno spremnije na saradnju. Nasilje u porodice pedagozi i socijalni radnici rjesavaju odlaskom u porodicu i razgovarajuci, a problem socijalizacije djece i njihovog ukljucivanja u skole, obicno sa zakasnjenjem vecim od jedne godine, preuzele su nevladine organizacije. Tako u Sarajevu organizacija "Budi moj prijatelj" samo u ovom trenutku radi sa 60 malisana iz dvije romske zajednice - djeci su obezbjedjeni udzbenici i pribor, te specijalna skola u kojoj pokusavaju savladiti razliku do onog razreda za koji su starosno stasali. Kada to uspiju, bivaju ukljuceni u obicne skole: "Prije polaska u ove nase specijalne skole uglavnom su ih roditelji slali na ulice da prose, no kada pocnu da se druze sa drugom djecom i s nama, kada pocnu da uce i idu u redovnu skolu, oni nikada vise nece izaci na ulicu da prose", prica direktorica ove organizacije Nadzida Sljivo. Ona ukazuje i na druge dimenzije socijalizacije: "Uslovi u kojima zive ova romska djeca su nikakvi - bez elementarne higijene i drugih osnovnih potrepstina. No, kako su poceli dolaziti u ovu nasu skolu, uocili smo da su poceli da vode racuna o tome kako izgledaju, da su uredni i cisti. Postaju i znacajno komunikativniji", kaze Sljivo. Slican projekat ova nevladina organizacija sprema i za jednu veliku romsku zajednicu u Kaknju.

    Problema ima i kod onih koji bi rado isli u skolu, ali imaju "posebne potrebe" - od psihosocijalnih poremecaja usljed traumaticnih iskustava tokom rata, pa do teskih invaliditeta koji ih onemogucavaju da uopste dodju do skole ili ucionice, kazu u organizaciji Nasa djeca. Problem je prisutan u cijeloj BiH, od osnovnih skola do fakulteta, a za njegovo rjesenje nedostaje samo malo brige i nesto sredstava.

    Generalni sekretar Prve djecije ambasade u Sarajevu, Dusko Tomic ukazuje i na druge probeleme koji se javljaju - odnos nastavnika i ucenika u skolama. Sve je prisutnije udaljavanje ove dvije kategorije sto otezava nastavni proces, kaze Tomic.

    Podsjecajuci na primjer sa pocetka price, Tomic ukazuje na mogucnost da putem telefona (663611 ili 663612) djeca pokusaju zatraziti pomoc ili zastitu svojih prava. I u drugim nevladinim organizacijama izrazavaju veliku spremnost da pomazu, da reaguju na zahtjev djece ili porodice koja se osjeca ugrozena na bilo koji nacin. Istovremeno, ukazuje na nemogucnost da prave vlastita istrazivanja, obilaze odredjena naselja, porodicu po porodicu, ili organizuju ankete medju odredjenim grupama jer - nedostaje novac. Nema finansijera.

    U Helsinskom komitetu za BiH predsjednik Srdjan Dizdarevic iznosi podatak po kom je kucno nasilje prisutno u 30 odsto porodica u BiH - od ovog broja najmanje trecina ugrozenih su djeca. No, Dizdarevic pominje i probleme prisutne u skolama - neadekvatni udzbenici i nastavno osoblje dovodeci djecu u situaciju da se osjecaju nesigurno, da osjecaju pritisak, ili da nema adekvatne komunikacije izmedju nastavnika i ucenika. Tako u Unsko-sanskom kantonu vise od 35 odsto nastavnika nema adekvatno naobrazbu, a samo u Velikoj Kladusi taj procenat je 40 odsto. Uz ovo, veliki problem je i segregacija u skolama, podjela djece po nacionalnoj osnovi ili na osnovu politickog opredjeljenja roditelja. Tako je, primjerice, u Cazinu ucitelj Dzeko Bibuljica djecu dijelio na pravovjerne, autonomase i cetnike, podsjeca Dizdarevic. On ukazuje i na nedovoljnu brigu drustva o djeci koja su tokom rata ostala bez jednog ili oba roditelja. Federalni ombudsmeni takodje ovaj dio BiH vide kao mjesto gdje je posebno izrazena segregacija, i to ne samo medju djecom u skolama.

    Istovremeno, Dusko Tomic iznosi tvrdnju da su djeca najugrozenija od vlastitih roditelja i drzave. Potvrdu za ovakvu tezu Tomic nalazi u nedavnom razgovoru koji su clanovi Kolegija PDA imali u Varesu sa roditeljima i djecom (povratnici, mahom Bosnjaci). Naime, povratnicka djeca nisu mogli poceti skolsku godinu po federalnom nastavnom planu i programu, jer u tom dijelu BiH vecinsko stanovnistvo cine Hrvati i nastava se odvija po takozvanom hrvatskom planu i programu. Bosnjacki povratnici, opet, nisu pristajali na hrvatski i pocetak skolske godine je kasnio vise od mjesec dana. Tokom razgovora sa predstavnicima PDA, dok su govorila sama djeca, bez prisutnosti roditelja, bila im je cak smijesna prica njihovih roditelja o nemogucnosti zajednickog zivota i zajednickog pohadjanja nastave za djecu razlicitih nacionalnosti. Kada su sa roditeljima, iz njihovih izjava, prica Tomic, postaje jasno da se plase kako bi roditelji reagovali na njihove drugacije stavove, ili odluke. A roditelji se, opet, kod obrazlaganja svojih odluka uvijek pozivaju na djecu, odgovornost prema njima, ili, cak, posezu za tezama kako bi oni sasvim drugacije zivjeli da nema djece.

    Djecija prava su, kao i opsta ljudska prava, regulisana medjunarodnim konvencijama, koje je potpisala i BiH i koje su ugradjene i u Ustav. Sama djeca o svojim pravima i postojanju konvencije imaju razlicita saznanja. Djecija ambasada iz Tesnja (sto nije isto sto i Prva djecija amabsada iz Sarajeva) napravila je anketu medju 386 ucenika u srednjim i osnovnim skolama u oba bh. entieta. Njih 84 odsto ili 324 znaju da postoji Konvencija i za nju su uglavnom saznali iz diskusija i razgovora starijih. Tek manji broj bh. malisana za Konvenciju je saznao citajuci knjige ili kroz skolsku nastavu. Istovremeno, vise od pola anketiranih ucenika priznaje da o samoj Konvenciji uopste ne razgovara - nigdje i ni s kim - ni u skoli, niti u porodici, dok oni ostali razgovaraju sa svojim drugarima.

    Medju anketiranim djecacima i djevojcicama bilo je onih koji su se izjasnili da ih to uopste ne zanima, te da ni ne razmisljaju o tome da li djeca imaju pravo na zivot i standard koji im odgovara. No, to je veoma mali procenat (5,2 odsto), dok je 87 odsto anketiranih, uzrasta od 10 do 16 godina, razmisljalo o pravu na zivot i standard kakav bi odgovarao djeci. Medju anketiranim je i najveci broj djece koja bi voljela da znaju vise o konvencijama i djecijim pravima, dok je tek njih 6 odsto kazalo da ih ne zanima nista vise od onog sto vec znaju. Istovremeno, vise od 80 odsto ispitanih izjasnili su se da znaju za slucajeve ugrozavanja i zloupotrebe djece.

    Djecija ambasada ce, po rijecima njihovih koordinatora, organizovati razna tematska druzenja, okrugle stolove, ali i radio-emisije u kojima ce djeca moci govoriti o svojim zapazanjima, ali i postavljati sva pitanja na koje im treba odgovor, te iznositi svoje dileme i nedoumice. Ali, niti ambasada niti bilo koja druga organizacija ne moze mnogo uraditi sama - zastita djecijih prava i njihovo postivanje je proces o kom bi trebalo da brine drustvo u cjelini, kao i svaki pojedinac ponaosob.

    Rubina CENGIC (AIM, Sarajevo)