AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 18 OCT 1999 09:55:55 GMT

    IZUMIRE LI OPCINA GLAMOC

    GRADIC NA KOJI SU SVI ZABORAVILI

    AIM, GLAMOC, 18.10.1999. Bosanska varos sa nekoliko hiljada stanovnika, okruzena planinskim vrhuncima, obraslih sumom, na gotovo 1.000 metara nadmorske visine, Glamoc je bio prava vazdusna banja i raj za odmor. Prirodne ljepote glamockog kraja otkrili su i Splicani, koristeci svaki slobodan trenutak za odmor. Stoga je, u znak prijateljstva, usred Glamoca sagradjeni hotel, dobio naziv "Split", nekih davnih sedamdesetih godina. Danas je to jedino pristojno mjesto, gdje se moze sjesti. Sve ostalo je nesto drugo. Od prodavnica su napravljeni kafici ili birtije. Prodavnice su poluprazne, neuredne i prljave. Na stotine je paljevina (sva okolna sela su u zgaristima), a sami centar Glamoca je ostao bez cijele jedne ulice. Zgarista nekadasnjih kuca Bajrica, Purkica, Cosabica, su zacimentirana i na njima su parkirani ogromni sleperi. Cekaju na utovar gradje iz glamocke pilane "Finab" koji drzi izvjesni Filipovic, kao i onu u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Filipovic je, kazu jedni, Hercegovac, drugi tvrde da je iz Hrvatske.

    Posjecuje Glamoc, s vremena na vrijeme, ali sumu sijece redovno i odvozi diljem svijeta. Prorijedjene se vide i sa velike daljine, no na to niko ne obraca paznju.

    Sume niko ne stiti, bas kao ni sve ostalo. U Glamoc dolazi kako ko hoce, uzima sto mu treba, odlazi i ponovo se vraca, prema potrebi. Najmanje oni ciji je Glamoc, oni sto imaju, bolje receno, sto su imali, svoje domove u kojim su, naviknuti na cudi glamocke klime, najljepse zivjeli. Ponosili su se svojim cuvenim glamockim krompirom, igralo se na trgu nijemo Glamocko kolo. Leprsale su i dimije Bosnjakinja u Starom Gradu, na Lukama, na Cukurima, u Radaslijama, Kovacevcima. Do bogomolja se malo drzalo. Pravoslavna crkva je godinama bila samo zidina bez krova, kao i katolicka, koja je tek pred rat obnavljana. Dzamija je posjecivana u danima posta i za Bajram. Uglavnom, isti posjetioci, kojih odavno nema medju zivima. Najzivlje je bilo u skolama. Tu se odvijao sav kulturni i zabavni zivot. Kasnije i po kaficima i u Domu kulture, gdje je bila Gradska biblioteka u koju se islo redovno, kao po kruh i mlijeko. Stampa je stizala iz svih krajeva bivse Jugoslavije i citala se. Sada je ostao samo jedan kiosk ispred hotela sa nesto stare pozutjele, iskljucivo hrvatskih novina. A kiosk ne radi.

    Park u kojem su se okupljali gradski penzioneri, pust, zapusten, a ogromni crni drveni kriz dominira prostorom. Kao da je tu grobnica ispod kriza, u koju je sahranjen Glamoc, onaj nekadasnji. U ovom sadasnjem nema vise ni mnogo ljudi, ni zivota. Vratilo se nesto Bosnjaka. Srbi se vracaju stidljivo i sporo, a Hrvata u Glamocu i nije bio veliki broj, svega 184. Domacih danas nema ni toliko. Sadasnji stanovnici Glamoca su svi odnekud: iz Bugojna, Kaknja, Varesa, Mrkonjic Grada. Gotovo svi drze vise stanova. Jedan cica rece da mu je onaj na cetvrtom spratu samo da se odmori, kad ko hoce da prilegne, jer su i dva sina i on i supruga uzeli po jedan stan u istoj zgradi. Zgrada sa pet stanova prekoputa - sva za jednu porodicu. Tesko je saznati koliko broji clanova, ali se cini da i dvoje djece imaju po svoj stan, kojem se ne smije pribliziti prijeratni stanar ni po koju cijenu.

    Zvanicno u Glamocu je 4.000 zitelja, 1.000 domacih, a ostalo prognanici iz 50 opcina BiH, kazuje nam Petar Kelava, podsjecajuci da je prije rata u Glamocu zivjelo 2.257 Bosnjaka i 9.951 Srbin (po popisu iz 1991. godine). U Glamocu se vise ne radjaju, godinama poslije rata, Glamocani. Porodiliste je u Livnu. Bas kao sto je bilo prije rata u Bosanskom Petrovcu. Petrovcani su, rodjenjem, postajali Drvarcani (Srbi) ili Biscani (Bosnjaci).

    Osim porodilista, u Glamocu nema ni suda (nekada je bio i opcinski i sreski) ni tuzilastva, ni ombudsmena. Mladi u Glamocu rade, a u Livnu se zabavljaju. Od prijeratnih naziva u zivotu je jos samo NK "Sator" i trosno igraliste na kojem se odigravaju utakmice. Klub sa resetkama na prozorima, najcesce "hodocaste" prognanika koji dolaze i provire u prostorije u kojima su zivjeli mjesecima kao srpski zatocenici. Posjete i komsinicu Refkinicu, cija im je unuka Ajsa krisom davala kruh i vodu, izvirujuci da vidi medju logorasima i svog oca.

    Podsjecaju se na te dane u jednoj kafani, gdje se okupljaju samo Bosnjaci. Tu igraju domine, ispijaju kafu i dangube, pridruze im se ponekad i Srbi, u prolazu dok traze ostvarivanje kakvih-takvih svojih prava.

    "Ma, kakva su moja prava! Kad sam ja slobodniji tamo na tudjem, nego ovdje na svom", kazuje jedan Srbin, dopunjavajuci pricu o pokusaju da pokosi svoju livadu. "Kad me ne ubise. Ne daju ovi sto su dosli ovdje na nase". Zbog toga razmislja da se sam vrati, a ne dovede suprugu i djecu kao sto je naumio dolazeci u Glamoc na svoje imanje.

    Jedino se niko ne moze pozaliti na ugrozavanje vjerskih prava. Na Vrbu se vratio pravoslavni pop, a stigao je i efendija iz Sandzaka, pripremaju gradnju dzamije koju su Srbi porusili 1992. godine. Efendija mlad decko, igra fudbal, voli zabavu i izlaske, pa ponekad ima i sukoba, rekose u Policiji.

    Mandjeneo Slavisa, zamjenik nacelnika policijske uprave, tvrdi da nema problema s povratnicima, niti oni imaju problema sa domacim. Ni Slavisa nije iz Glamoca. Moderno obucen i ugladjen, ne pripada toj sredini. Zivi u Livnu, a na posao putuje, kao i vecina zaposlenih, u Glamoc. Domaci je, medjutim, nacelnik opcine Ivan Damjanovic, agronom, koji je prije rata radio u Sarajevu. "Nemam se namjeru vracati. Nisam imao stan. Ovdje imam kucu", kazuje nacelnik. Kuca u obliznjem naselju Kovacevcima, uocljiva, novosagradjena, na sprat u "novom stilu". Ni traga staroj porodicnoj drvenjari. Uz tu kucu jos jedna novogradnja. Ostalo su sve bajtice, ili ratom unistene kuce. Zub vremena narusio je i one sto rat nije.

    "Medjunarodna zajednica ne poklanja dovoljno paznje Glamocu. Nismo zasluzili takav tretman. Prvi smo pokazali kooperativnost dolaskom autobusa iz Banjaluke u Glamoc, i koji smo prelazili medjuentitetsku crtu 1996. godine", objasnjava Damjanovic. "Ako se povratak ne bude pratio ekonomskim oporavkom, nece biti znacajnijih rezultata", tvrdi Damjanovic, iznoseci podatke o broju zaposlenih: 350 do 400, ne navodeci da vecina ne zivi tu. Zatim kaze da je 30 odsto stanova unisteno, 40 odsto kuca je osteceno, a medjunarodna zajednica nema interesa za obnovu. Ni drugi projekti nisu dostupni. Uspjeli su samo obezbijediti 50 krava na kredit za stanovnistvo koje se oduvijek bavilo stocarstvom. Problema sa otkupom mlijeka nema, ali nema dovoljno stoke. Problem je i sa snabdijevanjem vodom za pice. Nista manji problem nije ni glamocko streliste. Niko nije pitao nikog u Glamocu za gradnju NATO-vog strelista, niti poligona Vojske Federacije. Oni su tu!

    Glamoc nikakve ekonomske efekte nema od njihovog prisustva, samo stetu. Cuju tutnjanje granata, vide bljesak dok vjezbaju helikopterski desanti, i prakticno nema sansi da se realizuje povratak u Opacic. Bosnjaci su sada u srpskim kucama u selima prije Opacica, u Hozicima, Bilicicu, Kovacevcima. Ugrozena su rubna podrucja Dubrave, Mladeskovci, Opacic i Prijani, gdje bi se ljudi vracali. Granate bi im letjele preko glava!

    "Poligoni su Vojske Federacije i SFOR-a. Ne znam kakav je status tog poligona, ali bi bilo korektno da se dogovori o buducim namjerama, kako bi se vlasnicima nadoknadila steta, obezbijedio smjestaj na drugoj lokaciji".

    Tu gdje su sada vojni objekti i visoka zica (SFOR-ova i domaca) bio je aerodrom, pomocni, vojni, od izuzetne vaznosti. Bio je tu i spomenik poginulom SKOJ-evcu Ivi Loli-Ribaru, po cemu je, osim po krompiru, Glamoc bio najpoznatiji.

    Spomenik, doduse, jos postoji, neuredan, zapusten. Ni staze do njega nema. A nekada se tu okupljala sva mladost bivse Jugoslavije u maju, druzili se, sadili drvece. Drvece poraslo ogromno, ali tu se vise niko ne druzi. Mozda se ponekad sjeti neko u uniformi Vojske Federacije da je nekad davno bio tu, dok je bio dijete. SFOR-ovi vojnici, zasigurno, nikada do dolaska tu, nisu culi ni za Lolu, ni za Glamoc, ni za Glamocko polje. Kako da brinu onda o njemu?

    Dika BEJDIC (AIM, Glamoc)