AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 15 OCT 1999 07:42:12 GMT

    Trziste rada u RS

    ZIVOT NA 'SIVO'

    Banjaluka, 15. oktobar 1999. (AIM)

    Prije rata maturanti iz Jajca, i to samo najbolji medju njima, dolazili su u Banju Luku na studije. Danas, maturantkinje iz Banje Luke odlaze u Jajce u potrazi za poslom. Niko, prije deset, petnaest godina nije mogao ni pomisliti da ce Banja Luka postati rudnik radne snage za kasabe kao sto su Vitez, Donji Vakuf, Travnik... Ali, oglasi tipa "trazi se konobarica za rad u Federaciji, plata 600 maraka, stan i hrana obezbijedjeni", sve vise privlace paznju armije nezaposlenih djevojaka iz Republike Srpske.

    Rat je odavno zavrsen, da se od "patriotizma" ili patriotizma ne moze zivjeti vec je svima jasno, a ekonomska logika je neumoljiva. Konobarica u Republici Srpskoj ne moze postenim radom zaraditi ni za onu stavku "stan i hrana", a o (dodatnih) 600 maraka, moze samo sanjati. Ne samo konobari, nego i radnici drugih zanimanja u RS, tesko mogu radom zaraditi za iole pristojan zivot. Iako su cijene mnogih artikala siroke potrosnje na evropskom nivou, ili pak tome teze, cijena rada u RS je vjerovatno najjeftinija na kontinentu.

    U Republici Srpskoj, zivi oko 160 hiljada penzionera i oko 145 hiljada nezaposlenih, ali u posljednje vrijeme broj i jednih i drugih lagano raste. Prema zvanicnim podacima, oko 90 hiljada stanovnika RS je zaposleno u vanprivrednom sektoru, a tek oko 140 hiljada u privredi. Dakle, prostom racunicom se moze zakljuciti da bi tih 140 hiljada radnika u privredi trebalo da "izdrzava" vise od 300 hiljada nezaposlenih i penzionera, plus 90 hiljada "vanprivrednih radnika" , koji takodje, putem budzeta, zive, u krajnjoj liniji, "s njihovih ledja". Cak i da je privreda najmocnija u Evropi, a svima je jasno da nije, to bi za nju bio neizdrziv teret. Jer, pored ovih gotovo 400 hiljada ljudi, valja izdrzavati i djecu, ucenike, studente i sve one koji ne spadaju u kategoriju radno sposobnog stanovnistva.

    Radno sposobno stanovnistvo u RS se procjenjuje na oko 600 hiljada ljudi. Prema zvanicnim podacima, dakle, radi ih svega 40 odsto, sto bi moglo navesti na zakljucak da su stanovnici RS jedna lijena i neradnicka nacija. Medjutim, u zivotu to ne izgleda tako. Vecina naroda je u stalnoj trci za goli opstanak. Naravno, sve ove zvanicne podatke valja uzeti sa rezervom, jer u kontigent zaposlenih nisu uvrsteni zaposleni u medjunarodnim organizacijama, ni cijelo poljoprivredno stanovnistvo, ali s druge strane, medju zaposlenim ima i dobar broj prividno zaposlenih koji godinama tavore u propadajucim drzavnim preduzecim bez plate, cesto i bez uplacenih doprinosa, vodeci se ipak kao "zaposleni". I na kraju, jos jedan zvanican podatak: prosjecna plata u RS ovog ljeta je iznosila 215 maraka. Svi ovi podaci navode na jedan nezaobilazan zakljucak: vecina gradjana Republike Srspke rade "na crno". Uostalom, prema proslogodisnjim podacima u privatnom sektoru RS bilo je registrovano vise preduzeca nego, u tim preduzecima, zaposlenih radnika.

    Zalbe obicnih gradjana da je danas zivot , bar sto se materijalnog aspekta tice , tezi nego u ratnim godinama, nije bez osnova. Donacije, kako one zvanicne tako i "porodicne", u vidu pomoci bogatijih ili u inostranstvu zaposlenih rodjaka i prijatelja, presusuju. Popusta vise nema ni kod placanja struje, vode i drugih komunalija, a cijene hrane su vec na evropskom nivou. Dakle, ko ne zaradi za zivot, jednostavno nema od cega da zivi. U takvoj situaciji cak i najokorjeliji zagovornici devize "socijalno, zdravstveno i redovna plata", odlucuju se za rad na crno, bilo honorarno, u slobodno vrijeme, ili u dane vikenda, bilo da im je popularni "fus" osnovni ili jedini izvor prihoda.

    Kako stvari stoje na "sivom trzistu rada" u RS, kakve su cijene radne snage i kakvi uslovi rada? Odgovore na ova pitanja nije moguce dobiti ni u jednoj instituciji, jer su djelatnici "sive ekonomije" jednostavno prepusteni sami sebi. Nema sindikata koji bi brinuo o njihovim pravima, ne postoji istinska berza rada i sve se odvija u "cetiri oka", usmenim dogovorom radnika i poslodavca. Pri tom je i zapadnjacki princip "tajnosti plata", ustvari, dobio samo negativan kontekst i sluzi uglavno za to da radnici ne mogu na trzistu procijeniti svoju vrijednost, zbog nedostatka informacija, a to opet poslodavce dovodi u komotnu situaciju da mogu od oka, i u svoju korist, odredjivati plate. Ipak cijene "prosotg" fizickog rada su manje vise poznate, i krecu se mjesecno od 150 do 250 maraka, zavisno od tezine posla i od toga da li posao trazi muskarac ili zena. Zene su i dalje, u pravilu slabije placene, ali one mogu lakse naci posao, jer nasa privreda "trgovacko ugostiteljskog tipa" nudi najvise radnih mjesta za zene, tacnije za mladje , privlacnije i bracno slobodne djevojke. Njatrazenija "zanimanja" su konobarice i prodavacice, koje uopste ne moraju imati zavresenu skolu, ali je pozeljno da imaju iskustva. Njihova cijena je, uglavnom, od 150 do 200 maraka mjesecno. Placanje doprinosa, pri tom, ne dolazi u obzir, jer je to za poslodavce preskupo. Radno vrijeme je najcesce po potrebi posla, a to znaci deset, pa i dvanaest sati rada dnevno, bez (placenog) godisnjeg odmora, bez mogucnosti bolovanja, ponekad i bez slobodnih dana, ali u najboljem slucaju samo sa jednim danom odmora u sedmici.

    Kucne pomocnice za vodjenje cjelokupnog domacinstva mogu dobiti 150 do 200 maraka za mjesec, sto se smatra, u ovim uslovima, dobro placenim poslom. Cuvanje djece, placa se oko 150 maraka za mjesec. Nesto bolje prolaze muskarci koji rade izuzetno teske i nesigurne poslove pomocnih radnika na gradjevinama ili na istovaru. Na ovaj nacin mlad, snazan i vrijedan muskarac moze zaraditi i po 25 maraka dnevno, ali samo u sezoni i u danima kada ima posla. Majstori su, naravno, bolje placeni, ali ni oni, ukoliko nisu sami preduzimaci posla, tesko mogu da predju cifru od 40 maraka za dnevnicu, koja podrazumijeva 12 sati rada. U rangu pomocnih gradjevinskih radnika su i zene koje generalno pospremaju stanove i njhova dnevnica je takodje oko 25 maraka, s tim sto valja imati na umu da je i ovo fizicki izuzetno tezak posao, koji mogu obavljati samo potpuno zdrave zene u dobroj kondiciji. Zanatlijama, cija struka nije direkto vezana za sezonske gradjevinske poslove, mnogo je teze naci posao na "crno" jer malo ko u RS se zamajava proizvodnjom ili pruzanjem proizvodnih usluga. Ipak, ako uspiju naci posao, uslovi su prilicno nepovoljni. Tako smo saznali da izuzetno strucan majstor stolar, kod poslodavca na crno dobija 2,5 marke po satu, ali sa tim da radi po potrebi, samo onda kada je to stolarskoj radnji bas neophodno. Pa cak i kad bi uspio raditi puno radno vrijeme, sto je prilicno nemoguce, ovaj cestiti majstor bi zaradio oko 400 maraka mjesecno, naravno bez placenih doprinosa, bez nadokanade za hranu ili prevoz i bez ikakvog osiguranja za slucaj nesrece na poslu.

    Mjastorske poslove u privatnim radionicama i malim preduzecima najcesce ne obaljaju kvalifikovani majstori, nego priuceni "fizikalci", koji su zadovoljni i sa 200 maraka mjesecno uz neograniceno radno vrijeme i, naravno, bez prijavljivanja. Na berzi rada se traze i novinari, jer u popslijeratnoj RS ima mnogo vise medija nego sto ih je bilo prije rata. Medjutim, i ovdje je konkurencija pojacana prilivom "kolega" iz Srbije, gdje je cijena rada u posljednje vrijeme katastrofalno opala. Prosjecna plata stalno angazovanog novinara je oko 400 maraka mjesecno. Nesto malo slabije su placene "tete" u jos uvijek rijetkim privatnim vrticima, koje mogu zaraditi oko 300 maraka mjesecno, a da li ce uz to za njih poslodavac platiti i doprinose za zdravstveno i penzijsko osiguranje, zavisi od toga kako se pokazu na "probnom radu" koji zna potrajati mjesecima. Potraznja za drugim intelektualnim uslugama je izuzetno mala.

    Vecina fakultetski obrazovanih kadrova, ako ne rade u drzavnim ustanovama i preduzecima, moraju za zivot zaradjivati radeci poslove izvan struke. Visokokvalifikovana sekretarica, sto podrazumijeva znanje engleskog jezika i "pismenost" na racunaru, uz druge "tradicionalne kvalitete", kao sto su solidno opste obrazovanje, komunikativnost, pa i njegovan izgled, moze dobiti maksimalno 500 maraka mjesecno. Primjera radi, jedna mlada Banjalucnka sa odlicnim znanjem engleskog jezika, poznavanjem racunara, knjigovodstva, marketinga i dizajna i sa polozenim vozackim ispitom, i pored toga sto nije pravila pitanje ni prekovremenog rada, niti postavljala uslov da bude legalno prijavljena, nije uspjela naci posao sa platom od 1000 maraka. Ta cifra je "rezervisana" samo za najpalcenije na trzistu rada: ljekare specijaliste i tehnologe sa iskustvom. Samo malobrojni i najsposobniji tehnolozi, uglavnom specijalisti za grane prehrambene industrije, mogu, kao glavni inzenjeri proizvodnje u malim privatnim preduzecima dobiti 800 do 1000 maraka. Ljekari, opet oni najbolji, dakle specijalisti koji su stekli ime i imidz dugogodisnjim radom u drzavnim bolnicama i klinickim centrima, ne mogu naci, izvan tih ustanva, "posao za stalno", jer u RS jos nema privatnih bolnica. U privatnim ambulantama i poliklinikama, ciji vlasnici najcesce nisu ljekari nego, kako ih medicinari ironicno zovu "ljudi sa cetiri razreda i cetiri miliona maraka", najcjenjeniji ljekari mogu dobiti, za nase prilike izuzetno dobro placen "honorarni" angazman. Oni rade, najcesce poslije podne, po nekoliko casova sedmicno, na procenat i dobijaju uglavnom 50 do 60 odsto od cijene koju za pregled plati pacijent. To znaci da specijalista moze zaraditi od od 60 do l50 maraka na sat, sto je u ovim sulovima, astronomski iznos. U sivu cijenu ljekarskih usluga moze se, na neki nacin, uvrstiti i "mito" koje najbolji ljekari, najcesce hirurzi i ginekolozi, ocekuju od pacijenata za poseban tretman prilikom operacija ili drugih vecih zahvata. Takva "cijena" manje operacije ili carskog reza se krece oko 200 do 300 maraka po pacijentu. Takva je otprilike situacija na sivom trzistu rada, na osnovu informacija koje smo mogli dobiti "kanalima" primjerenim sivoj ekonomiji.

    U svim strukama i za sve poslove, najpozeljniji su radnici mladji od 30 godina, bracno slobodni i bez djece, sto poslodavcu garantuje da nece biti problema sa prekovremenim radom. Takodje su na cijeni maldji penzioneri, koji su iskusni i takodje bez vecih porodicnih obaveza, a njihova komparativna prednost je sto sigurno nece dosadjivati poslodavcu zahtijevima za "prijavljivanje" i placanje doprinosa, jer oni to vec imju obezbijedjeno. Na kraju krajeva, ne treba kriviti ni poslodavce: oni placaju onoliko koliko od njih trziste rada zahtijeva i kolko im trziste proizvoda i usluga koje nude dozvoljava. Mnogi od njih bi, vjerovatno, bili spremni da svoje radnike, ili bar vecinu od njih, legalno zaposle, ili sto bi narod rekao, prijave, kada doprinosi za zdravstveno i socijalno osiguranje ne bi bili - enormni. Oni se krecu oko 100 odsto, sto znaci da je poslodavcu prijavljen radnik dvostruko skuplji. Osim toga, prijavljen radnik je i koliko-toliko sigurniji u svoj status, pa se moze dogoditi da, kad je bolestan ode na bolovanje ili da zatrazi zakonom zagarantovan godisnji odmor.

    Naravno, namece se pitanje, kako to da se niska cijena radne snage nije odrazila na cijene drugih artikala u RS: struja, hrana, odjeca, automobili, kucanski aparati... sve to je u ovoj zemlji jednako ili gotovo jednako skupo, kao i u zemljama u kojima je socijalna pomoc veca od plata nasih "najskupljih" inzinjera. Na ovo pitanje odgovor moze pruziti samo ozbiljnija ekonomska analiza, mada je, na kraju krajeva, i laiciam jasno da se u RS trosi uglavnom uvezena roba, koju nisu pravili nasi "jeftini", nego njihovi "skupi" radnici. Druga stavka, koja sigurno zivot u RS cini skupim, su izuzetno visoki "nameti" u vidu poreza i doprinosa. Na kraju, vratimo se na pricu sa pocetka ovog teksta. Za mlade konobarice iz RS, koje su nasle dobro placen posao u Federaciji, prica se, da nisu uzalud dobro placene i da se uz redovan posao bave i prostitucijom. Da li je ta prica istinita ili je samo proizvod zavisiti onih koji konobarisu za petostruko manju platu. I jedno i drugo svjedoci o nasoj bijedi.

    Milkica Milojevic (AIM)