AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 12 OCT 1999 18:59:18 GMT

    NOGOMETNA LEKCIJA IZ MIRA

    AIM, ZAGREB, 12.10.1999. Utakmica svih utakmica protekla je na najbolji moguci nacin. To ne znaci da je dobro sto se i Hrvatska nije plasirala na zavrsnicu Evropskoga nogometnog prvenstva u Belgiji i Nizozemskoj dogodine, jer ovaj se mec s Jugoslavijom u Zagrebu nije prvenstveno niti igrao radi nekakvoga tamo medjunarodnog plasmana. Hrvatska i Jugoslavija razracunavale su svoje stare nenogometne dvojbe, i posve je usput njihov susret zabiljezen i u nekome siremu natjecateljskom kontekstu. Taj prostor daje za pravo Jugoslaviji da se raduje i slavi izravan ulazak u krug sesnaest najboljih evropskih reprezentacija, i zato ce ga njezini navijaci rado iskoristiti, iako ce im negdje u primozgu ostati zal za onom zapucanom sansom Mijatovica. Isti kontekst rastuzit ce hrvatske navijace, ali ce ga oni spremno potisnuti kako bi iskoristili pravo na cinjenicu da Hrvatska ipak nije izgubila, pa je jos lako mogla i pobijediti, samo da Suker nije promasio onu loptu...

    Utakmica svih utakmica zavrsila je idealnim ishodom jer nije bilo poginulih, sto bi moglo znaciti da nogometna utakmica ipak nije usporediva s ratom. Bez obzira na to sto mislio Franjo Tudjman, rat je ipak i prije svega ono gdje ljudi naveliko ubijaju jedni druge, i samo se jednom u ljudskoj povijesti slucajno poveo oko napuhane kozne kugle. U Zagrebu, medjutim, a zacijelo i u Beogradu, ovoj utakmici pripisivana su malne kataklizmicka svojstva, i nakon nje za jednu stranu vise nije trebalo biti zivota. Probajmo samo zamisliti kako, posredstvom nekakvoga mocnog i Hrvatima sklonog Stroja za ispravljanje nepostene proslosti, Davor Suker ipak pogadja onu loptu svojom ubojitom ljevicom: trese se mreza iza ledja Ivice Kralja, sudac Garcia Aranda svira kraj, a milijuni Srba sirom svijeta - mnogi i ne znajuci zasto - ruse se kao osinuti strijelom nebeskom, da se vise nikada ne osove na vlastite noge.

    Svi hrvatski navijaci koji su uoci zagrebacke utakmice bili nekako spremni povjerovati u ovakve posljedice po porazenoga - narocito zove li se on imenom mrskog protivnika, nakon krajnjeg ishoda koji je po njih ipak vise negativan negoli nerijesen, nasli su se u cudu. Naime, ako se to u obrnuto pretpostavljenom raspletu imalo dogoditi srpskim navijacima i srpskom narodu opcenito, onda se u stvarno zabiljezenom slucaju moralo dogoditi njima. Ako ih ipak nije kolektivno spalio grom, onako savrseno i svrseno povezane u sudbonosni strujni krug kako bi to nacije valjda trebale biti - a to im se dogodilo nije - onda stvari, dakle, nisu tako kardinalne kako se pricalo i vjerovalo da jesu... To znaci da su se citava prica i cijeli tanani sustav koji je povezivao nacionalne interese, sudbinu pojedinca i vaznost nogometa, da su se odjednom urusili u sebe same, ma koliko se to jos prosloga tjedna doimalo nevjerojatnim i cak bogohulnim.

    Nakon onoga centralnoamerickoga slucaja, kada se rat poveo oko nogometne lopte, ovaj put u Maksimiru lopta se povela oko jednog rata. Prva utakmica izmedju Jugoslavije i Hrvatske vec je odigrana u Beogradu prije nekoliko mjeseci, no osim sto je zavrsena bez golova, takodjer nije bila niti odlucujuca za eurokvalifikacije poput ove uzvratne u Zagrebu. U Hrvatskoj se od nogometa vec godinama politickom voljom stvara nesto nalik poganskoJ nacionalnoj podcrkvi, u kojoj ce biti moguce posvetiti neka kljucna mjesta kolektivne identifikacije, samo jesu li bila ne-primjerena centralnoj ladji rimokatolickog doma... U tom smjeru poslozile su se brojne izjave hrvatskih politickih i nogometnih funkcionera, i paralelno je za proboj na medjunarodnoj klupskoj sceni kreiran projekt Tudjmanova favorita, zagrebacke Croatije. Sva konkretna politicka i policijska sredstva koja su upotrebljena za podizanje toga kluba na razinu nedodirljivog, nacelno su iskoristena i u pripremi za reprezentativni sudar sa Jugoslavijom.

    Prizivanje pravog rata s Jugoslavijom, u kontekstu jedne nogometne utakmice, narocito dobro imalo je posluziti vladajucem rezimu uoci predstojecih parlamentarnih izbora, za opcu i ponovnu mobilizaciju nacionalne svijesti, i skretanje javne pozornosti s gorucih drustvenih i ekonomskih pitanja. Svega nekoliko dana ranije, u javnost je pustena informacija o ulasku petorice standardnih reprezentativaca u pocasni predizborni stozer vladajuce Hrvatske demokratske zajednice. Utakmica protiv Jugoslavije nazivana je povijesnom i prije negoli je bila zakazana, u sto su gotovo svi povjerovali bez obzira na intenzivan raspored kojekakvih povijesnih dogadjaja posljednjih godina. Ipak, nesto je u donedavno pouzdanoj konstrukciji popustilo, cak donekle i mimo cinjenice da Hrvatska nije iskoristila svoju povijesnu priliku, da nije porazila neprijateljskog protivnika...

    Naime, u Zagrebu su ljudi, vec prema ocekivanjima, jedinstveno pratili i podrzavali ovaj politicki projekt sotoniziranja neprijatelja, cemu su se pridruzile tisuce pristiglih navijaca iz hrvatske dijaspore, od Novog Zelanda do Cilea. Buduci da se uistinu povjerovalo kako ce pri unistavanju objekta mrznje nogometni rezultat posve nadomjestiti pusku i bombu, vrijedjanje i groznja prema jugoslavenskoj reprezentaciji i srpskom narodu intenzivno su ispoljavani sve do pocetka utakmice. Kada je utakmica otpocela, pogrde i zvizdanje protivniku neocekivano su spali na razinu koja je posve uobicajena i na redovnom derbiju Croatije i Hajduka, sto je bio prvi znak da se nesto odvija mimo starih ovdasnjih pravila navijackog dozivljavanja. Upravo osudjeni ustaski zlocinac Dinko Sakic gotovo da na stadionu i nije prizivan, za razliku od izvikivanja njegova imena nakon pobjede Hrvatske nad Njemackom, na Svjetskom prvenstvu prosle godine.

    Osim opcenito sretne okolnosti koju nosi nerijesen rezultat, a to je smanjena frustracija bilo koje porazene strane, u Hrvatskoj nisu danas rijetki oni koji u ovakvom rezultatu nalaze i odredjenu politicku povoljnost. Ukratko, to bi se dalo svesti na pretpostavku: "Tko bi trpio HDZ u slucaju pobjede na ovoj utakmici..." Ovako, i sami vladajuci politicari trudit ce se utakmicu sto prije arhivirati, sve da se ne bi iz nje izrodilo nesto nepredvidjeno i svakako kontraproduktivno. Nogometna pobjeda nad Jugoslavijom trebala je postati simbolom, a dogadjaj se prometnuti u politicki instant-mit, u kojemu bi pobjednici bili lijepi i krilati, a porazeni podli i ruzni dozlaboga... Hrvati bi sada uzmogli uvidjeti da zivot protjece samostalno u odnosu na mitove, bez kojih se posljednjih godina ovdje tesko moglo zamisliti ista.

    Samo jedanput javnosti se mogla podvaliti ideja o nevodjenju djece na utakmicu, a slijedeci put to ce vec biti zanemareno kao sto se uvijek i tretiraju sva zastarjela i smijesna upozorenja. Jednostavno, ljudi vise nece nogometne susrete izmedju Hrvatske i Jugoslavije dozivljavati poput rata, pa cak niti onda kada vec budu mogli u goste pristizati i protivnicki navijaci. Na ovakav dogadjaj nije bilo nikakvog razloga ne voditi djecu: osiguranje je bilo jace negoli za dolaska Pape u Zagreb, a organizacija ulaska na stadion i izlaska, te prilaza Maksimiru bila je do zamora besprijekorna. Nakon sto na ovakve nogometne utakmice pocnu najnormalnije odlaziti i djeca, nakon sto svi shvate da je ovdje rijec o miru, a ne o ratu, bit ce tada nemoguce Franji Tudjmanu i slicnima nastavljati uobicajenu podvalu o nogometu kao borbenom sredstvu nacije u vremenu izmedju pravih ratova. Razlikovanje mira od rata prema osnovnim karakteristikama, ma koliko se to podrazumijevalo nekome nesviklom na ovdasnje prilike, ziteljima Balkana cesto pricinja nesavladive poteskoce, a po zivot i smrt svejedno im je odlucujuce. Dobiti makar prvu lekciju iz toga gradiva, u usporedbi s povoljnijim rezultatom jedne nogometne utakmice, u svakome je slucaju puno, puno prihvatljivije.

    IGOR LASIC