AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 12 JAN 1999 13:27:10 GMT

    ODLUKOM RUKOVODSTAVA SDP I SOCIJALDEMOKRATA BiH

    SOCIJALDEMOKRATI KONACNO U JEDNOJ STRANCI

    Ujedinjeni socijaldemokrati imaju veliku, ali moZda i posljednju Sansu da sudbinu Bosne i Hercegovine uskoro preuzmu u svoje ruke

    AIM, SARAJEVO, 11.01.1999.

    Deset godina nakon pada komunizma i raspada bivse Jugoslavije, a tri godine poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i kraja tragicnog rata, na politickoj sceni Bosne i Hercegovine oblikuje se nova politicka snaga - socijaldemokratija. Takva konstatacija, kojoj su skloni mnogi analiticari politickih zbivanja u Bosni i Hercegovini u proteklom periodu, proistice iz cinjenice da su, na samom kraju minule godine, dvije do sada najjace bosanskohercegovacke politicke partije socijaldemokratske orijentacije - Socijaldemokratska partija BiH i Socijaldemokrati BiH - postigle sporazum o ujedinjenju u jedinstvenu socijaldemokratsku partiju.

    Iza te naoko jednostavne cinjenice stoji kratka, ali burna povijest socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini, ili bar onoga sto se pod tim danas podrazumijeva. Nove drzave na prostoru bivse Jugoslavije nastale su ne samo u procesu demokratizacije politickih i drustvenih tokova, nego istovremeno, i u procesu snaznih nacionalnih homogenizacija i nacionalistickih euforija. Srpski i hrvatski nacionalizmi u ostatku Jugoslavije i u novoj Hrvatskoj izrodili su rigidne totalitarne rezime Slobodana Milosevica i Franje Tudjmana, neposredne tvorce bosanske ratne kataklizime, a u Bosni i Hercegovini tri nacionalizma (srpski, hrvatski i bosnjacki) prouzrokovali su medjunacionalne konflikte zbog cijih tragicnih posljedica Bosna i Hercegovina dugo nece postati normalna zemlja.

    Postojeci bosanski politicki paradoks pociva na tome da upravo te nacionalisticke stranke vec deset godina pobje|uju na izborima. Politika nacionalnog homogeniziranja prakticno je onemogucila svaku drugu, pogotovo demokratsku opciju. Padom komunizma, nazalost, nije zapoceo i stvarni proces demokratizacije drustva. S ratom su kulminirale najrigidnije nacionalisticko-vjerske mrznje, koje su tokom rata poprimile cak razmjere genocida, masovnih zlocina i neslucenih razaranja. Tek nakon Dejtona, prestankom rata u Bosni i Hercegovini, i uz sveopste napore medjunarodne zajednice, zapoceo je dug i spor, ali ipak nezaustavljiv proces stvarnog politickog i drustvenog preobrazaja zemlje. U tom procesu demokratizacije drustva socijaldemokracija kao politicka opcija ima vaznu, a moze se pokazati i - presudnu ulogu.

    No, u proteklih deset godina socijaldemokratija u BiH je bila samo politicka opcija poraza i nade, samo jedna od brojnih, ali prakticno nemocnih politickih ideologija. Nakon raspada Jugoslavije na politickoj sceni BiH ni reformisani komunisti, okupljeni u Socijaldemokratskoj partiji BiH (politickoj nasljednici Saveza kominista), ni reformisani komunisti okupljeni u tadasnji Savez reformskih snaga posljednjeg jugoslovenskog premijera Ante Markovica, uz brojne druge minorne politicke grupacije (koje su 1990. godine, pred tzv. prve demokratske izbore nakon pada komunizma, nicale kao gljive poslije kise), nisu uspjeli zaustaviti sveopcu nacionalisticku euforiju u BiH, niti sprijeciti veliku izbornu pobjedu (1990. godine) tri mocne nacionalisticko - vjerske stranke (srpske SDS, hrvatske HDZ i bosnjacke SDA). Svaka od te tri stranke je okupila i snazno homogenizirala velike dijelove "svojih naroda", suprotstavljajuci se medjusobno, a istovremeno cineci snazan antidemokratski politicki blok, koji je uspjesno onemogucavao izborni uspjeh socijaldemokratskih snaga.

    Treba reci da "zasluge" u tome pripadaju i socijaldemokratima. Deset godina, naime, propadali su svi pokusaji njihovog okupljanja i ujedinjenja u jednu snaznu politicku partiju ili blok sposoban da porazi mocne nacionalisticke partije na vlasti. Prva prilika propustena je jos prije prvih opcih parlamentarnih izbora odrzanih u novembru 1990., neposredno nakon osnivanja nacionalistickih stranaka. Tada je propao pokusaj Ante Markovica da okupi jedan broj demokratskih partija, a tezak poraz na prvim izborima rasturio je i ono sto je uspio da sakupi. Ali, i na visestrukim izborima nakon rata u BiH nacionalisticke partije pobjedjivale su ne samo zahvaljujuci svojoj snazi, nego i politickoj neslozi preostalih razjedinjenih i usitnjenih demokratskih opozicionih i alternativnih snaga. Uprkos snaznim i otvorenim poticajima medjunarodne zajednice i upornim zahtjevima odredjenih demokratski i gradjanski orijentisanih snaga u zemlji (narocito KRUGA 99, Gradjanskog foruma iz Tuzle i nekih nevladinih organizacija i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj) lideri i rukovodtstva dviju najjacih socijaldemokratskih partija - Socijaldemokratske partije BiH i Socijaldemokrata BiH (reformisane partije preostalih Markovicevih reformista - Ujedinjenih socijaldemokrata BiH-UBSD) - u dva pokusaja nisu uspjeli da se ujedine i privuku veoma znacajan procenat (30 odsto) neodlucnih izbornih apstinenata, uprkos cinjenici da vec tri postejtonske godine traje proces slabljenja nacionalisticke politicke ideologije i nezustavljivih unutarnjih kriza u vladajucim nacionalistickim partijama.

    Prvi pokusaj propao je porazom Zdruzene liste (SDP, UBSD, MBO, HSS i Republikanci) na izborima 1996. godine i njenim definitivnim raspadom nakon njih. Nastojanja i nagovori alternativnih demokratskih snaga da se dvije najjace partije socijaldemokratije (SDP i reformisani UBSD - Socijaldemokrati BiH) ujedine neposredno prije izbora 1998. godine, pa ni snazna i otvorena podrska medjunarodne zajednice (Westendorp, Socijalisticka Internacionala, lideri zapadnoevropskih zemalja sa socijaldemokratima na vlasti), takodje nisu uspjeli - rukovodstva dviju partija nisu nasla zajednicki jezik i nisu ispunili nade i ocekivanja mnogih koji su to ujedinjenje zeljeli, videci u njemu jedini izlaz iz permanentne politicke krize kroz koju BiH prolazi i nakon Dejtona. Na posljednjim izborima nacionalisticke partije su osvojile vlast, ali ovaj put oslabljene i sopstvenim unutrasnjim krizama i (ipak) postepenim jacanjem demokratskih opozicionih snaga - njihova pobjeda vise nije ni ubjedljiva, ni lako odrziva.

    Ali, iz posljednjih izbora, mada nisu osvojile vlast, demokratske snage izasle su sa novim iskustvom i novim saznanjima. To se, prije svega, odnosi na osnazenu i ohrabrenu Socijaldemokratsku partiju BiH, kojom sigurno kormilari Zlatko Lagumdzija, ali i na izborne gubitnike Socijaldemokrate BiH Selima Beslagica, cija politicka i ljudska karizma nije bila dovoljna da ih spasi od izbornog poraza, cak i u tuzlanskom kantonu, gdje su im ambicije bile najvece.

    No, i najnovija pobjeda nacionalistickih snaga i najnoviji poraz socijaldemokratskog bloka zapravo su varljive odrednice trenutnog odnosa politickih snaga. Duboka kriza zahvatila je najradikalniju politicku partiju u Republici Srpskoj - Srpsku demokratsku stranku. Ona je tamo izgubila vodecu poziciju i trenutno pravu snagu crpi iz koalicije sa tamosnjim radikalima Nikole Poplasena. Ali, nova politicka situacija u ovom dijelu BiH nakon posljednjih izbora daje do znanja da se politicka kriza nastavlja i produbljuje. U Federaciji BiH, opet, najmocnija politicka partija - Stranka demokratske akcije Alije Izetbegovica - nije vise ni priblizno nadmocna kako je donedavno bila. Hrvatsku demokratsku zajednicu BiH ubrzano i sigurno rastace unutarnja stranacka kriza. Brojne male politicke partije, osim sto su razvukle rovito biracko tijelo, postigle su zanemarljive izborne rezultate. Bosnjake nadmocnima cini jos uvijek postojeca Kolacija za cjelovitu i demokratsku BiH. Pojedinacno, osim Izetbegoviceve SDA, sigurno ni jedna od njenih clanica (Stranka za BiH, Gradjanska demokratska stranka, Liberalna stranka) ne bi predstavljale nikakvu politicku snagu, bez obzira na lidere koji ih vode (H. Silajdzic, I. Spahic, R. Kadic). Disidenti iz HDZ-a i njihova novae partija NHI takodje nisu imali uspjeha na izborima, niti su ga, realno, mogli i ocekivati.Uz konstataciju da Socijaldemokrati BiH Selima Beslagica nisu ostvarili planirane izborne rezultate, ostaje cinjenica da je veliki napredak ostvarila jedino Socijaldemokratska partija BiH Zlatka Lagumdzije, koja se sada nametnula kao neprikosnoveni predvodnik opozionih socijaldemokratskih snaga.

    Upravo iz te cinjenice proistekla je za mnoge neocekivana, ali logicna Inicijativa dviju socijaldemokratskih partija da, ovaj put bez spoljnih utjecaja i pritisaka, same pronadju model i definitivno se dogovore o svom ujedinjenju. U javnosti se, nedugo nakon izbora, pocelo spekulisati sa tom opcijom, ali svoje razgovore lideri dviju partija drzali su u tajnosti, sve dok nisu postigli medjusobni sporazum. Na samom kraju minule godine, 27. decembra 1998., politicke vodje Zlatko Lagumdzija i Selim Beslagic potpisali su u Tuzli protokol o ujedinjenju njihovih partija. Taj cin s mnogo razloga moze se smatrati povijesnim dogadjajem ne samo u kratkoj biografiji socijaldemokratskog pokreta u BiH, nego i u novoj povijesti drzave BiH. Odluka o ujedinjenju pozdravljena je od svih onih snaga koje su od samoga pocetka tvrdile da su nacionalisticki pokreti najveca opasnost po buducnost demokracije i gradjanskog drustva u BiH. Ujedinjenje dviju socijaldemokratskih partija ohrabrilo ih je u njihovim stavovima i povecalo njihove nade da je moguca skora izmjena politickog ambijenta u zemlji. Posebno su ohrabreni u svojim nadanjima oni brojni neodlucni gradjani, apsitinenti na dosadasnjim izborima, koji su duboko i iskreno protiv nacionalistickih partija, ali su frustrirani dosadasnjom neslogom i politickom kratkovidoscu socijaldemokratskih lidera i rukovodstava. Nema sumnje da ce sada njihovo ucesce u politickoj izbornoj proceduri naglo porasti i mozda biti odlucujuce za buduce izborne rezultate, pocev vec od naredne jeseni, kada su zakazani izbori za lokalne vlasti.

    Nova partija, van svake sumnje, dobice mnogo novih pristalica i to je ono sto unosi pravu paniku u redovima do sada neprikosnovenih nacionalistickih stranaka i lidera. Cak je i karizmatski bosnjacki lider Alija Izetbegovic nakon potpisivanja protokola o ujedinjenu dviju socijaldemokratskih partija smatrao za potrebno da izjavi kako se i sam osjeca socijaldemokratom, ali "evropskog tipa". U njegovoj izjavi bilo je dosta cinizma na racun socijaldemokrata (veza sa komunistickim rezimom), ali i neskrivene svijesti o novoj politickoj realnosti, u kojoj njegovom politickom pokretu, a jos manje ideologiji, ne predstoji optimisticka buducnost. Istina, Izetbegovica je panika uhvatila jos u julu mjesecu prosle godine, nakon sto su lideri bosanskohercegovackih socijaldemokrata imali u Briselu "bliski susret" sa mocnim predstavnicima medjunarodne zajednice. Njegove tadasnje neodmjerene izjave dale su naslutiti kako je on u potpunosti procijenio opasnost pred kojom se nalazi. Uprkos teatralnim najavama o svom povlacenju sa izbora, bio je svjestan da bi to znacilo i potpuni politicki poraz i njegove ideologije i njegove stranke. Ostao je politicki usamljen u svojoj karizmi, pritisnut strasnim teretom neizvjesne sudbine svog politickog nasljedja. Sadasnji cin ujedinjenja njegovih najozbiljnijih politickih protivnika dozivio je kao realizaciju vlastitoga straha.

    No, sada su Izetbegovic i sudbina svih aktuelnih nacionalistickih opcija u BiH, bar sto se tice onoga sto predstoji, za socijaldemokrate i cjelokupnu bosanskohercegovacku politicku alternativu, manje vazni od onoga sto sami socijaldemokrati treba da ucine na svom prvom Kongresu nove zajednicke stranke, zakazanom za 27. februar 1999. u Sarajevu, i svega onoga sto treba da urade nakon toga. Presudna moze biti ne samo cinjenica da su socijaldemokratski lideri u potpunosti priblizili svoje stavove i postigli gotovo idilican politicki dogovor, nego i jednodusna podrska koju su dobili od clanstva svojih stranaka, siroke demokratske javnosti u BiH i citave me|unarodne zajednice koja, zapravo, vuce sve vazne konce u ovoj zemlji. Od politicke strategije i taktike koju ce usvojiti na predstojecem kongresu zavisi hoce li vec na prvim narednim lokalnim izborima uspjeti da, bar u vecim gradovima BiH (dakle u oba entiteta), poraze dosadasnje nacionalisticke nosioce vlasti. Ako se odluka o ujedinjenju i tvorbi nove jedinstvene socijaldmeokratske stranke u BiH s razlogom smatra izrazom velike politicke mudrosti i hrabrosti socijaldemokratskih lidera, onda se njihova predstojeca politicka borba za pobjedu demokratske i gradjanske opcije u BiH ima razloga smatrati velikim politickim izazovom, pred kojim ujedinjeni socijaldemokrati moraju iskazati i veliku politicku zrelost i odgovornost.

    Bauk socijaldemokracije sada kruzi po Bosni i Hercegovini, osvajajuci politicke prostore i racunajuci na vrijeme koje radi za njega. Sta ce se zaista dogoditi u narednom periodu zavisi najvise od toga hoce li gradjani Bosne i Hercegovine, pouceni gorkim iskustvom minule tragedije i svakodnevnim dokazima o rigidnosti aktuelne nacionalisticke koncepcije vlasti i uredjenja drzave, napokon odluciti da svoje povjerenje pruze demokratskim idejama i ciljevima socijaldemokratskog bloka. Drugim rijecima, hoce li pruziti neophodnu podrsku novoj politickoj partiji, koja bi time dobila istorijsku priliku da sudbinu Bosne Hercegovine i njenih gradjana usmjeri ka boljoj buducnosti.

    Slavko SANTIC (AIM, SARAJEVO)