AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 07 MAR 1998 10:51:55 GMT

    Siprage juce i danas

    "BOSNA COMPANI", PONOVO

    Banjaluka, 7. mart 1998. (AIM)

    Siprage su mala varosica u kotorvaroskoj opstini. Iako su locirane u podnozju Vlasica, planinska surovost kao da nije ostavila tragove na mjestanima. Ovdje zive Srbi i Bosnjaci. U slozi. Ni najstariji mjestani, kao sto rece 75-godisnji Hakija Lozic, nisu zapamtili da je komsija Bosnjak digao ruku na komsiju Srbina. I obrnuto. Tako je bilo i minulih ratnih godina. Pomagali su jedni druge.

    Kad Kerkezi, Bosnjaci, usred rata ostadose bez brasna, priskocise im u pomoc Srbi. Miodrag Romic, Dimitrije Pavlovic i pokojni Obren Cvijanovic. Brasno, ulje, secer, sapun, to je ono sto svi moramo imati, vele Srbi. To se u privatnim prodavnicama uvijek moglo podici na veresiju.

    "Uzmite sto vam treba, zapisacemo u svesku, pa cete platiti kad budete imali novac. I ako budete imali". Tako je bilo i ostalo.

    Ni u onom proslom ratu nije bilo "kavge" u Sipragama. I tada je komsija komsiju stitio.

    Sredinom 1992. godine, kada je u ostlim dijelovima kotorvaroske opstine bjesnio rat, sipraski Bosnjaci su se sa Srbima suncali na Vrbanji. Umjesto o ratu i politici pricali su viceve. Zbijali salu. Dolazili su Bosnjaci kod Srba na slave, na vojnicke ispracaje. I Srbi kod Bosnjaka na Bajram. Kao sto i danas dolaze i zive komsijski. Kada je i taj "distrikt" podlegao mobilizaciji, negdje potkraj 1992. godine, Srbi su molili da na komsije Bosnjake vlasti ne oblace ratne uniforme. Na one koji to ne zele. A malo je ko ovdje, i medju Srbima i medju Bosnjacima, i u periodu najvece euforije nacionalizma u republikama bivse Jugoslavije, bio za rat. Bosnjacima je, ruku na srce, bilo najteze. S druge strane ratne linije bili su njihovi rodjaci, poznanici, prijatelji. Oduvijek su se Siprazani vezali sa Travnicanima. Vecinom su se zenili iz Gluhe Bukovice, sela s druge strane Vlasica. Tamo su se i Siprazanke udavale. Nigdje kao na relaciji Siprage - Gluha Bukovica nije bilo toliko bracnih veza. Mogu Bosnjaci pomoci i na drugi nacin, u radnim jedinicama, u pozadini, u pozadini fronte, govorili su Srbi. Tako i bi. Odrzavali su puteve, sjekli ogrevno drvo, skupljali ljetinu.

    Kada su organi bezbjednosti VRS saopstili da je otkrivena grupa u Sipragama koja je odrzavala vezu sa Armijom BiH u Travniku, Bosnjaci su se odmah ogradili od pet-sest ekstremista iz redova svog naroda. "Ako se njih nekoliko bavilo tim poslom, mi nismo. Mi smo uvijek naginjali Banjoj Luci, pa i danas. I geografski su Siprage vezane za krajisku ljepoticu. Krivcima sudite, nas pustite na miru", slozili su se Bosnjaci.

    A onda, kao grom iz vedrog neba. Pukovnik Janko Trivic, tadasnji komandant operativne grupe "Vlasic" u Vojsci Republike Srpske, povukao je potez koji se nikad i nicim ne moze opravdati. Na sastanku sa mjestanima Sipraga, u tamosnjoj zgradi osnovne skole, rekao je da "nece da u zoni svoje odgovornosti vidi ni jednog muslimana".

    "Imate sedam dana, dovoljno da se spremite i napustite Republiku Srpsku. Volim da ste s one strane linije nego da mi budete za ledjima...", bio je kategorican Trivic.

    "Trivicu, bolje bi bilo da svoje "junastvo" pokazujes na ratistu, a ne ovdje medju golorukim narodom, na nejaci", porucio je komandantu, na tom istom sastanku, jedan Srbin.

    Uzalud su Srbi govorili da ne daju svoje komsije, da ne treba da odu. Rijec komandanta bila je starija. Rat je.

    Tuzno je bilo gledati kako Bosnjaci onako disciplinovano i bez pogovora dovode stoku u sabirni centar, kako na kolicima dovoze stvari iz svojih kuca i ostavljaju ih nekim novim korisnicima. Neki su i na ledjima donosili bijelu tehniku, pokucstvo. Predavali sve sto su u zivotu stekli i odlazili u nepoznato. U neizvjesnost. Samo je nesposobnost srpskih vlasti sprijecila potpuno etnicko ciscenje. Naime, u Kotor-Varosu nisu mogli da obezbijede dovoljan broj autobusa za iseljenje Bosnjaka. U medjuvremenu su se, vjerovatno na mig sipraskih Srba, pojavili predstavnici medjunarodnih organizacija i stopiran je odlazak Bosnjaka. Kasno. Tek posto je otislo preko dvije hiljade ljudi. Ali, bolje ikad nego nikad. Srecni sto je neko mocniji od oholog komandanta, nesto vise od 700 Bosnjaka ostalo je da dijeli dobro i zlo sa Srbima. Ali, za njih tek tada nastaju problemi. Imovinu koju su ostavili u sabirnom centru ne mogu dobiti nazad. Razgrabili su je "Celavi zmajevi", grupa seoskih mladica sumnjivog morala iz Kruseva Brda, nesto je odnijela opstinska komisija za izbjeglice, dio su prisvojili funkcioneri za opremanje svojih novih stanova i kuca, dio je iskoristen za opremanje opstinskih kancelarija... Tadasnji direktor Zemljoradnicke zadruge "Siprage" Zoran Kalamanda, koga je SDS vlast dovela umjesto Radenka Perisica, po istom receptu podijelio je i stoku oduzetu od bosnjackog zivlja. No, i tada su Bosnjacima u pomoc priskocile komsije srpske nacionalnosti. Koliko su mogli.

    Kotor Varos je i zvanicno otvoren grad. U opstinskom parlamentu, na osnovu rezultata septembarskih izbora, najvise mjesta ima Koalicija za cjelovitu BiH (13), Srpska demokratska stranka (9), Srpska radikalna stranka (6), Hrvatska demokratska zajednica (4) i Socijalisticka partija (3). Ili, po nacionalnoj strukturi, u novi parlament je uslo 18 Srba, 13 Muslimana i 4 Hrvata.

    Bosnjaci su najavili da na proljece, u prvoj fazi povratka, planiraju da se vrate u Siprage. Kolektivno. Kao sto su i otisli. Nema u Sipragama, kao u drugim mjestima, protivljenja povratku izbjeglih. Naprotiv, raduju se i Srbi i Bosnjaci povratku svojih komsija.

    Mujo Zuhric i Miodrag Romic vlasnici su pilane koja je u Sipragama radila tokom svih ratnih godina. Radi i danas. Uskoro ce svom preduzecu, koje upravo snabdijevaju gradjevinskim materijalom za obnovu i renoviranje kuca u kojima ce zivjeti povratnici, vratiti stari naziv. Naime, u eri protjerivanja iz Republike Srpske svega sto je bosansko i oni su morali da svom preduzeci, koje se zvalo "Bosna compani", promijene naziv. Umjesto 'Bosna' - 'Vlasic'. Sada su u poziciji da se vrate u prvobitno stanje.

    Od uspostavljanja mira Bosnjaci koji su ostali u Sipragama redovno odlaze u posjetu rodbini i prijateljima koji su odselili za Travnik. Onim koji su izbjegli. Dejton im je to dozvolio. Kao sto je dozvolio i izbjeglim da posjete svoja ognjista, sto su nedavno kolektivno i ucinili. I sto cine pojedinacno kad god to zazele. Mozda su bas na ovom dijelu BiH uspostavljeni svi segmenti Mirovnog sporazuma.

    Kada je nedavno u Siprage stigao prvi povratnik Sacir Lepic sa porodicom, organizovano je slavlje na kome su se njegovom dolasku veselili svi - i Bosnjaci, i Srbi. Kako li ce tek biti na proljece!

    Rade Rastanin (AIM)