AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 01 JUL 1997 01:35:02 GMT

    SA SALASA, PREKO OVCARE, DO HAAGA

    AIM, ZAGREB, 30.6.1997. Slavko Dokmanovic, nekadasnji predsjednik Skupstine opcine Vukovar, koji je na tu duznost dospio nakon prvih visestranackih izbora u Hrvatskoj, u proljece 1990. ocito je bio lisen osobine koja svakom umjesnijem politicaru lakse i duze omogucava drzanje vlastite glave nad povrsinom nemirnih i cesto uzburkanih politickih voda. Ta se osobina naziva tajming i glavna joj je karakteristika da odredjeni potez treba povuci u pravo vrijeme, jer preuranjenjo povlacenje odredjenog poteza obicno zavrsava sudbinom pijetla koji prerarano kukurikne. Slavko Dokmanovic, prijatelj i politicki istomisljenik Gorana Hadzica, uputio se proslog petka iz Vojvodine (kamo je kupivsi kucu na salasu s 50-ak hektara zemlje odselio definitivno uvidjevsi da je radikalna velikosrpska politicka linija lokalnih Srba, kojoj je svim srcem pripadao, definitivno porazena u sukobu s kooperativnoscu jednog Stanimirovica ili Vojnovica), ne bi li u Vukovaru, s tamosnjim istraziteljima Haaskog suda, pokusao razrijesiti svoj status.

    Dokmanovic se naime nalazio na listi 150 neamnestiranih osoba kojima hrvatska vlast nije bila voljna pokloniti oprost na osnovu Zakona koji je svima - osim kako se naglasavalo: onima koji su okrvavili ruke, bila spremna zaboraviti sudjelovanje u oruzanoj pobuni. Prema jos nedovoljno jasnim informacijama, Dokmanovica su, odmah cim je presao Erdutski most na Dunavu (koji spaja istocnu Slavoniju s Vojvodinom), uhitili istrazitelji haaskog Medjunarodnog suda za ratne zlocine pocinjenje na tlu bivse Jugoslavije (ICTY) i uz pomoc vojne komponente UNTAES-a hitro prebacili u Den Haag.

    Vjerojatno ni sam Dokmanovic nije znao da je Medjunarodni sud za ratne zlocine 26. ozujka ove godine u izmjenjenjoj i dopunjenoj "vukovarskoj optuznici" koja je vec ranije, u studenome 1996. zbog krvavih dogadjaja na Ovcari, podignuta protiv trojice casnika bivse JNA - Mile Mrksica, Miroslava Radica i Veselina Sljivancanina, uvrstila i njegovo ime. Kako naime stoji u prilicno sturom priopcenju sto ga je na dan uhicenja Dokmanovica i njegovog privodjenja u Haag izdala press sluzba ICTY-a, on je u studenome 1991. - dakle u vrijeme pada Vukovara - bio predsjednik Opcinske skupstine toga grada, u vrijeme kada je JNA usavsi u vukovarsku bolnicu zajedno s pripadnicima paramilitarnih srbijanskih skupina, iz bolnice odvela oko 260 muskaraca, mahom ranjenika, koji su se ondje nalazili na lijecenju. Kako stoji u kratkom priopcenju ICTY-a, Dokmanovic je u svojstvu gradonacelnika Vukovara, suodgovoran za dogadjaj koji se zbio nakon izvodjenja 260 ranjenika iz vukovarske bolnice, koji su potom, u vecim skupinama, prebaceni do obljiznjeg poljoprivrednog dobra Ovcara i masovno likvidirani.

    Neki hrvatski svjedoci koji su prezivjeli dramu na Ovcari u svojim svjedocenjima naveli su podatak da je Dokmanovic i sam sudjelovao u zlostavljanjima hrvatskih branitelja koji su ranjeni lezali u Vukovarskoj bolnici. Prema nekim tvrdnjama, Dokmanovic je na smrt pretukao tri osobe na Ovcari. Takodjer, tvrde ti svjedoci, osobno je naredjivao njihovo mucenje i egzekucije. To su sve detalji kojima ce se baviti istrazitelji i suci Haaskog suda.

    Zanimljiv detalj u cijeloj prici jest da egipatski sudac Fouad Rijad, koji vodi postupak oko Ovcare, nije nalozio javno objavljivanje prosirenja optuznice protiv Mrksica, Radica i Sljivancanina, cemu je kako smo rekli, 26. ozujka ove godine pridodano i ime Slavka Dokmanovica. Naprotiv, naredio je da se ona "zapecati" i drzi u tajnosti, kako bi se moglo olaksati uhicenje Dokmanovica. Doduse, na press konferencijama u vukovarskom stozeru UNTAES-a, tijekom iskapanja masovne grobnice na Ovcari u vise je navrata bilo receno kako postoji mogucnost prosirenja optuznice, koja je do tada, za taj masovni zlocin, ukljucivala imena samo triju osoba - Mrksica, Radica i Sljivancanina. Da je Dokmanovic znao da je u medjuvremenu optuznica prosirema i da se na njoj nalazi i njegovo ime, vjerojatno se ne bi tako komotno iz hlada svog vojnodjanskog salasa uputio u Vukovar, svjestan prijetnji da bi ga taj mali izlet mogao odvesti mnogo dalje nego sto se nadao.

    Petar Djukic, sef Prijelaznih policijskih snaga (TPF), izjavio je nakon hapsenja Dokmanovica da na treitoriju UNTAES-a ocito postoje dvije paralalne policijske strukture, buduci da njegovi policajci nisu sudjelovali u privodjenju, uhicenju i prebacivanju Dokmanovica u Haag. Znakovita sutnja o tome kako je to sve izvedeno (inace govorljivi Philipe Arnold, glasnogovornik UNTAES-a, nije bio voljan novinarima davati bilo kakve potankosti oko same akcije, vec ih je upucivao da se strpe do ponedjeljka kada ce u Haagu, glavna tuziteljica Louiose Arbour, na press konferenciji zadovoljiti njihovu znatizelju), ipak je prekinuta u subotnje popodne vrlo kratkim priopcenjem UNTAES-a u kojem se kaze da je Dokmanovic uhicen "u UNTEAS podrucju 27. lipnja 1997. godine, od strane ICTY-ijevijih istrazitelja". U navedenom priopcenju br. 66, kojeg je izdao Odjel civilnih poslova stoji jos i ovo: "Rezolucija Vijeca sigurnosti 1037 istice da UNTAES treba suradjivati s Tribunalom i u ovom slucaju je tako i postupio. Takva je suradnja obvezna samo u slucajevima osoba optuzenih od strane haaskog medjunarodnog suda i nema nikakve veze s optuzbama ili trazenjima protiv bilo kojeg pojedinca od strane vlade neke drzave".

    Upravo ova posljednja recenica napisana je s ciljem umirenja preostalih 149 osoba koje se nalaze na popisu neamnestiranih osoba, a protiv kojih, koliko se sada zna, haaski sud nije podigao optuznice. Jer, vijest o uhicenju Dokmanovica i njegovom prebacivanju u Haag, koja se brzinom svjetlosti prosirila UNTAES podrucjem, izazvala je pravu konsternaciju medju osobama koje se nalaze na "popisu 150". Svatko od njih naime, pomislio je kako bi mogao biti slijedeci na redu. U subotu ujutro, kad je vijest o Dokmanovicevu privodjenju u Haag postala temom dana na cijelom podrucju UNTAES-a, Vojislav Stanimirovic i Milos Vojnovic, prvi u svojstvu predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke, a drugi kao predsjednik Zajednickog vijeca opcina, potpisali su zajednicko priopcenje u kojem su izrazili "opce zaprepastenje i zabrinutost kako rukovodstva tako i gradjana koji zive na podrucju UNTEAS-a". U priopcenju se tvrdi da Dokmanovic od 17. svibnja 1991. nije obavljao duznost predsjednika opcinske skupstine Vukovara, jer je tog dana umjesto njega hrvatska vlada postavila svog povjerenika. Kaze se da je za vrijeme opsade Vukovara Dokmanovic pokrivao resor poljoprivrede u tadasnjoj Oblasnoj vladi, cije se sjediste nalazilo u Erdutu. "To znaci da on ni fizicki nije mogao biti prisutan u Vukovaru, niti da je imao bilo kakve veze s vojnom komponentom", stoji u priopcenju kojeg su potpisali Vojnovic i Stanimirovic.

    Dokmanovic je na polozaj predsjednika Skupstine opcine Vukovar dosao nakon prvih visestranackih izbora u Hrvatskoj, ali se ubrzo svrstao k onom dijelu tamosnjih Srba koji su se prikljucili SDS-u i svesrdno poceli zalagati za ideju velike Srbije. Iako je u subotnjem priopcenju Samostalne demokratske srpske stranke i Zajednickog vijeca opcina s Dokmanovica pokusana skinuti odgovornost za eventualne ratne zlocine, jer ga je 17. svibnja 1991. hrvatska vlada smijenila, imenujuci povjerenikom za opcinu Vukovar Marina Vidica Bilog, Dokmanoviceva uloga u ratnim zbivanjima koja su uslijedila, nije bila nimalo beznacajna. On je formalno, kako su to pokusali objasniti Stanimirovic i Vojinovic, od tada rukovodio sektorom poljoprivrede tamosnje Oblasne vlade, smjestene u Erdutu. No prema svjedocenju nekolicine Hrvata, zapravo je - u vrijeme najzescih vojnih operacija - iz Trpinje rukovodio napadima na Vukovar.

    Dokmanovic, rodjen u Trpinji 1949. godine, daljnji je rodjak Gorana Hadzica, koji mu je - sto ce se vjerojatno pokazati i u istrazi, nacinio medvjedju uslugu u intervjuu beogradskom casopisu Intervju, demantirajuci kako se Dokmanovic od svibnja 1991., bavio samo resorom poljoprivrede. "Za nedavnu smjenu Dokmanovica s mjesta gradonacelnika Vukovara glasalo je vise od 90 posto odbornika Vukovarske skupstine", rekao je u svibnju prosle, 1996. godine Hadzic, objasnjavajuci to Dokmanovicevom pasivnoscu i nesazivanjem sjednica gradske vukovarske vlade. Dokmanovic je bio i aktivan u pregovorima koji su zavrsili potpisivanjem erdutskog sporazuma, gdje je kao predsjednik savjeta sremsko-baranjske oblasti, zajedno s Hadzicem, zagovarao tvrde i nepomirljive stavove oko procesa mirne reintegracije. Kasnije se, kako su pisale beogradske novine - kada je u vodstvu lokalnih Srba preovladala umjerenija struja - preselio u Vojvodinu, gdje je navodno kupio salas i ondje zivio do uhicenja proslog petka.

    Vratimo se, medjutim, osnovnom politickom nedostatku Slavka Dokmanovica, ovom s pocetka ove price o pomanjkanju osjecaja za tajming. Dokmanovi}e je morao znati da ce UNTAES, ali i Vijece sigurnosti, pa i sam glavni tajnik Ujedinjenjih naroda Kofi Annan, cjenjakajuci se s Hrvatskom oko produzetka mandata UNTAES-a i sami morati uciniti kakav potez koji bi udobrovoljio namrgodjene hrvatske diplomate na East Riveru. Hapsenje Dokmanovica i njegovo privodjenje u Haag, bio je upravo taj "znak dobre volje" i dokaz Hrvatskoj da UNTAES moze biti itekako djelotvoran u ispisivanju avionskih karata za Haag, bude li jos ponekog optuzenog za ratne zlocine susreo na terenu kojeg kontrolira.

    No sudjenje Dokmanovicu bit ce zanimljivo ne samo zbog rasvjetljavanja slucaja Ovcare, najteze i najdublje hrvatske rane tokom Domovinskog rata, vec i zbog veza koje je on odrzavao sa srbijanskim tajnim sluzbama, a samim tim i politickim i vojnim vrhom Jugoslavije. Zanimljiv je i detalj vezan uz Dokmanovica koji se u beogradskom tisku pojavio neposredno nakon nerazjasnjenog ubojstva Radovana Stojcica Badze, zamjenika ministra MUP-a Srbije, da je upravo Dokmanovic bio kljucna osoba koja je slala sve zahtjeve za opremu i oruzje u Stojcicev ured. Istrazni postupak protiv Dokmanovica, koji ce uskoro uslijediti u Haagu, rasvjetlit ce ne samo slucaj masovne grobnice Ovcara, vec i udjela srbijanskih vlasti u vukovarskoj epizodi rata protiv Hrvatske.

    DRAGO HEDL (AIM)