AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 09 JAN 1997 19:23:32 GMT

    KAD GUCIC KUPUJE

    AIM, ZAGREB, 9.1.1997. Promjena vlasnistva zagrebackog poduzeca Ferimport, koja se izrodila u aferu sto je napunila stranice hrvatskih novina, ogledni je primjer stanja u hrvatskoj privredi: nekad uspjesnom poduzecu prvo je smanjena vrijednost muckama svih vrsta iz privatizacijskog arsenala. Firma potom pada u ruke novopecenih hrvatskih bogatasa, koji su za poduzece bili zainteresirani samo zato sto se bavi trgovinom, jer u poratnom trzisnom kaosu proizvodnja jos nije na visokoj cijeni. I epilog ce, najvjerojatnije, biti slican kao u brojnim drugim slucajevima - novi ce vlasnik rasprodati ili iznajmiti poslovne prostore, a znatan dio radnika zavrsit ce na burzama rada.

    Ferimport je bio jedno od najvecih jugoslavenskih trgovackih poduzeca, s podruznicama u gotovo svim glavnim gradovima drzava nastalih raspadom SFRJ. U Zagrebu raspolaze s brojnim poslovnim prostorima smjestenim na najatraktivnijim lokacijama. To je, pretpostavlja se, bio glavni razlog sto je poduzece odlucio kupiti Josip Gucic, zlatar rodom iz kosovskog Janjeva, povratnik s "privremenog rada" u Njemackoj. Gucic je u zadnjih pet godina kupio desetak poduzeca po Hrvatskoj - npr. NIK i Vesnu, tvrtke koje proizvode odjecu, Brodokomerc, veliku trgovacku firmu iz Rijeke, lanac trgovina na makarskoj rivijeri i stosta drugog - te se tako svrstao medju najkrupnije nove hrvatske kapitaliste.

    U nastojanju da kupi Ferimport, medjutim, Gucic nije bio jedini - dionice Ferimporta pocela je kupovati i Glumina banka. Iako osnovana tek prije par godina, ta se institucija pocela brzo probijati medju poznatije u financijskim krugovima. Banka je ime dobila po hercegovackom selu Glumini odakle potjece njen osnivac Marko Marcinko, bratic poznatijeg Tomislava Marcinka, novinara, nekadasnjeg partijskog sekretara u Novom Sadu te kasnije ratnog urednika Informativnog programa Hrvatske televizije.

    Tomislav Marcinko je poslije odlaska s televizije nasao posao u Glumina banci, i tako postao jednim od aktera Ferimportove drame: ove jeseni postao je glavni direktor poduzeca, s ciljem da "pomiri interese" Glumina banke i Josipa Gucica. Te su dvije "strane" postajale sve krupniji dionicari Ferimporta. Dionice su kupovali od "malih dionicara" - radnika i drugih koji su kupili dionice kad je 1993. godine Ferimport iz drustvenog poduzeca privatiziran u dionicko drustvo.

    Vec tada je krenulo stranputicom - privatizaciju provodi i nadzire drzavni Fond za privatizaciju i pod njegovim je blagoslovom, navodno, Ferimport procijenjen na 30 milijuna maraka. Iz sindikata tvrde da je vrijednost poduzeca mnogo veca i da je poduzece oglaseno jeftinijim bas zato da bi ga kasniji kupci mogli lakse osvojiti.

    Jesu li sadasnji osvajaci Ferimporta vec tada "uvjerili" sluzbenike u privatizacijskom fondu da ne treba napuhavati vrijednost poduzeca, zasad nije poznato. No cini se da je trgovina dionicama isla presporo, pa su je pokusali ubrzati - u listopadu u Ferimport upadaju tri tipa u uniformama HVO-a, masuci pistoljima i galameci da ih salje opasni Tuta Naletilic. Od nekoliko clanova uprave trazili su da podnesu ostavke, te da omoguce da se odredjeni postotak dionica prenese na - Josipa Gucica.

    Nesto kasnije na celo Ferimporta dolazi Marcinko, "da smiri situaciju". U svadju se ukljucuju radnici i sindikat podrzavajuci upravu koja je vladala Ferimportom prije dolaska Tomislava Marcinka.

    Radnici su se uplasili za radna mjesta jer se prosirio glas da ce bar 300 od 800 zaposlenih Gucic poslati na ulicu. Bivsa uprava - medju njima su najistaknutiji bivsi direktor Stjepan Loncar i clan nadzornog odbora Josip Jelavic - dodatno je "palila" radnike kako bi zadrzala vlastite polozaje, place i utjecaj u poduzecu.

    Loncar i Jelavic ogorceno su se borili protiv Tomislava Marcinka. Uspjeli su okupiti nadzorni odbor i izglasati da Marcinko mora podnijeti ostavku. Marcinko je na to angazirao tjelohranitelje iz "Sokola", privatnog zastitarskog poduzeca, i zabranio ulaz protivnickoj strani u Ferimport. Loncar i Jelavic pozvali su "Atile", takodjer pripadnike zastitarske firme i zestoki je fizicki okrsaj visio u zraku. Tu se napokon umijesala policija, koja je do tada uglavnom sa strane promatrala situaciju. Policajci su stali na Marcinkovu stranu, jer im je pokazao potvrdu sa suda u kojoj stoji da je on direktor Ferimporta.

    Marcinko se - bar na povrsini tako izgleda - postepeno udaljuje od svojih rodjaka iz Glumina banke. Kako bi Gucica sluzbeno proglasio vecinskim dionicarom Ferimporta, za 6. sijecnja saziva izvanrednu skupstinu dionicara, a uoci bozicnih i novogodisnjih praznika salje cijeli Ferimport na kolektivni godisnji odmor.

    I doista - 6. sijecnja Marcinko objavljuje da Gucic raspolaze sa 50,13 posto dionica Ferimporta. U upravni odbor Gucic je imenovao svoju zenu, bracu i rodjake, a Marcinka je ostavio i dalje na direktorskom mjestu.

    U medjuvremenu se saznalo da ni Loncar i Jelavic nisu posve cistih namjera podmetali Marcinku klipove u tockove - otkrilo se da im je Glumina banka prenijela 32 posto svojih dionica. Njih su dvojica - mobilizirajuci sindikat na svojoj strani - zapravo radili isto sto i Gucic, samo za sebe i Glumina banku. Sindikat ih je podrzavao birajuci manje zlo. "Loncara i Jelavica poznajemo pa mislimo da cemo se s njima kasnije lakse nositi", povjerili su se sindikalci novinarima.

    Iako ce se Loncar/Jelaviceva grupa jos boriti protiv rezultata izvanredne skupstine, najvjerojatnije je ipak da je Gucic odnio jos jednu pobjedu. Zasad mu ide dobro, postkomunisticka Hrvatska za njega je kao velika robna kuca: dolazi s vrecama para i kupuje sve sto mu se svidi. Vratio se 1990. u zemlju, izvrsno potkozen nakon samo 13 godina boravka u Njemackoj. Tamo je emigrirao nakon sto je osudjen na tri godine zatvora zbog upletenosti u veliki sverc srebra iz kosovskih rudnika. No, po povratku nitko ga nije pitao za kaznu - postao je veliki financijer HDZ-ove predizborne kampanje, donator vojske. Buduci da je davao tamo gdje su to vlasti i ocekivale, nitko ga nije pitao za porijeklo novca.

    I to ga donekle razlikuje od "kapitalista" sto su poduzeca kupovali kreditima drzavnih banaka koje su kasnije vracali iz imovine kupljenog poduzeca: Gucic placa "zivom lovom" i posteno isplacuje "male dionicare". Primjerice, 75 ili 80 posto od nominalne cijene dionica koju placa Gucic sasvim je pristojna cijena i predstavlja primamljivog vrapca u malodionicarskoj ruci, jer su cijene vecine dionica u Hrvatskoj pale na svega 20 do 30 posto nominalne vrijednosti. Stovise, u Ferimportu je dionice kupovao "kesom", bez otezanja.

    Josip Gucic nedavno je potrosio i 140 tisuca maraka kupujuci umjetnine na humanitarnoj aukciji sto ju je organizirala Ankica Tudjman. Ogroman novac i dobri odnosi s vlastima - tko zna gdje ce mu biti kraj...

    IGOR VUKIC