AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 27 DEC 1996 23:05:50 GMT

    MILIJUNI FARSE

    AIM, ZAGREB, 27.12.1996. Milijuni dobrote - tako su rezimski mediji naslovili raporte s aukcije umjetnickih djela, koja je organizirana u Zagrebu u korist humanitarne fondacije "Za djecu Hrvatske". Zakladom predsjedava Ankica Tudjman i pod njenom je dirigentskom palicom organiziran megalomanski happening, s dva koncerta i cjelodnevnim programom na drzavnoj televiziji. Gradjani su pozvani da barem jednom kunom pomognu akciju. Aukcija je trebala biti kruna, ali se pretvorila u farsu.

    Milijuni su zaista pljustali, ali pitanje je koliko to ima veze s dobrotom. Na drazbi se okupila nova elita, politicka i poduzetnicka, koja je, poput pijanih milijardera, poklonjenim umjetnickim djelima, nabijala cijenu i desetorostruko visu od trzisne. Tako je skulpturu Sime Vulasa "Jedra", nakon uzbudljiva licitiranja u kome je sudjelovao i ministar obrane Susak, kupio jedan general za 130 tisuca njemackih maraka. Posebno je zapazeno da je bista Franje Tudjmana, kipek od kojih tridesetak centimetara, prodana za 85 tisuca deutch-orlica. Kupio ju je jedan od glavnih liferanata oruzja za Vukovar, danas vlasti bliski privatni poduzetnik, za koga neke novine otkrivaju da je proizvodjac patvorenog "Badelova" vinjaka. Registrirano je takodjer da je drustvo oko privatnog poduzetnika Gucica, vlasnika zagrebacke tvornice "NIK", najvise trzilo. Za Gucica se inace vezu neki od najvecih skandala u privatizaciji.

    Tako se bljestava i pretenciozna aukcija pretvorila u karikaturu. U pokondirenu tikvu. Javnost je vec postavila pitanje jesu li se ministar Susak i njegovi generali natjecali s drzavnim ili svojim parama; gdje su stecene zarade od kojih se stotinjak tisuca maraka moze odvojiti za luksuz umjetnosti; jesu li na njih placeni porezi?

    Slicne se humanitarne akcije organiziraju i u drugim zemljama; prve se dame u njima rado angaziraju. Jer svuda ima onih koji trebaju pomoc, a nadje se i onih koji bi pomogli. Aukcija Ankice Tudjman bila je vise od toga. Bio je to trenutak istine. Prije svega o dubokoj podijeljenosti Hrvatske, ali i o medjusobnoj povezanosti onih koji imaju i onih koji nemaju. Pomoc se skupljala za sirotu djecu od onih koji su u ratu sve dobili, a sada bi, cini se, da kupe i dobar glas. Nema sumnje da je akcija zamisljena u sklopu predizbornih priprema i opcenitog popravljanja rejtinga prve obitelji. Jer da nije tako, onda bi se valjda, povodom pete obljetnice postojanja Zaklade, bar jednom rijecju spomenuo i njen stvarni pokretac. Fondaciju, koja se u pocetku zvala "Spasimo djecu Hrvatske" pokrenuo je jedan lijecnik, Hrvat, koji vec godinama zivi u Americi. Doktor Kovacevic ulozio je mnogo entuzijazma, vremena i novca da djeci Hrvatske i Bosne i Hercegovine pomogne onda kad je bilo najteze. On je i gospodju Tudjman angazirao za pocasnu predsjednicu Zaklade, ali je onda, u nikad razjasnjenim okolnostima, jednostavno izguran. Navodno je pocasna predsjednica htjela imati potpunu kontrolu nad financijskim tokovima. Doktor Kovacevic se vise nigdje ne spominje, a Ankica Tudjman u rezimskim se medijima predstavlja kao utemeljiteljica Zaklade. Sadasnja uprava fondacije, sugerirajuci kako je od nje sve poteklo, zapravo je izvrsila kradju tudjih zasluga.

    Nije to jedino otudjivanje koje u ovoj stvari bode oci. Aukcija, kao i cijela akcija, znakovita je za aktualnu socijalnu politiku. O toj temi se ovih dana intenzivno raspravljalo i u Saboru. U tom su podrucju stvari u Hrvatskoj stvari okrenuta naglavce. Prvo je izvedena preraspodjela nacionalnog bogatstva, stvaranjem na jednoj strani malog broja bezobrazno bogatih, a na drugoj - ogromnog broja sramotno siromasnih. Profesori i zeljeznicari postali su socijalni slucajevi, ratni profiteri . mecene umjetnika. Kad je taj socijalni razdor postao politicka cinjenica, koja ljulja Hrvatsku, milostive u bundama do poda krenule su skupljati milodare od trgovaca oruzja i novih kapitalista. Umjesto socijalne pravde - nudi se milostinja. Umjesto da se ljudima osigura posao i dostojna zarada, regrutiraju se nositelji socijalnih iskaznica.

    Aukcija je pokazala koliko su neki bogati. Zbog toga sto su oni toliko bogati, mnogi su ovdje vrlo siromasni. Jer drukcije se enormna imanja u tako kratkom vremenu nisu mogla steci. Njihova su bogatstva sastavljena od bijedno placenih i otpustenih radnika, od prisvajanja onoga sto su drugi desetljecima stvarali, a sada ostaju bez icega - bez posla i bez prava. Ove se godine broj nezaposlenih povecao za 30.000 ljudi, nitko ne obecava da ce se tuzna armija s burze ubuduce smanjivati, mnogi ozbiljni ekonomisti predvidjaju da ce se i dalje umnozavati. Dok osamdesetak posto stanovnistva jedva zadovoljava svoje socijalne potrebe, Dvor se prolama od luksuziranja. Proizvodjaci sirotinje na aukcijama, prigodno, pomazu one koje su u crno zavili. To je njihovo dobro djelo. Kupit ce sliku u korist Zaklade "Za djecu Hrvatske", ali oceve djece, kojoj su navodno spremni pomoci, nece vratiti na posao. Agitirat ce da "svaki Hrvat dade barem kunu", ali ce sveudilj asistirati sadasnjem pljackaskom nacinu pretvorbe. Vodit ce aukcije u korist siromasne djece, ali nicim nece dovesti u pitanje strelovitu ekonomsku promociju vlastite familije, koja je, u najmanju ruku, moralno problematicna. Nista nece promijeniti - zagrebacka je aukcija i organizirana zato da se nista ne bi mijenjalo. Iako je istodobno otkrila koliko je Hrvatskoj promjena potrebna. Da je socijalni problem danas najozbiljniji izazov hrvatskog drustva - to se sada tvrdi i u Saboru. Pitanje je samo kako ga rijesiti. Pravednijom raspodjelom, sustavom u kome ce ljudi moci raditi i od svoga rada zivjeti ili mrvicama koje u sistem dubokih socijalnih nepravdi nece dirati, nego ce ga, dapace, cementirati.

    Zaklada je uoci Bozica, od sakupljenih sredstava, potrebitoj djeci diljem Hrvatske urucila prigodne poklone. Poklanjaju se televizori, video-rekorderi i djecja kolica. Obitelji koje trebaju pomoc da nahrane i odjenu vlastitu djecu - daruju se stvarima koje im u tome nece pomoci, koje su iz njihove perspektive vjerojatno cisti luksuz. Moglo bi se zakljuciti da su voditeljice Zaklade izgubile pojam o onome sto siromasnoj djeci zaista treba? Kuloari imaju drugacije tumacenje. Kupovinu televizora i kolica povezuju s cinjenicom da se kcerka predsjednika drzave i predsjednice Zaklade, Nevenka Tudjman, bavi izmedju ostalog i trgovinom tehnickom robom. Svoj je luksuzni ducan nedavno zatvorila, vjerojatno zato jer je previse upadao u oci javnosti. Ali to ne znaci da dangubi. Spasavajuci djecu Hrvatske mama se Tudjman pobrinula, prirodno, i za vlastitu.

    JELENA LOVRIC