AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 16 OCT 1996 11:18:30 GMT

    Pet godina rata za Dubrovnik

    BULATOVIC, KONACNO, PRIZNAO

    AIM, Podgorica, 16. 10. 1996.

    Na petogodisnjicu pohoda na Dubrovnik, crnogorski predsjednik Momir Bulatovic je taj cin ovih dana uvrstio u vizionarstvo svoje stranke. Govoreci o zaslugama vladuce DPS stranke, Bulatovic se na Zabljaku na predizbornoj promociji pohvalio, da je tamo 20. septembra 1991.godine proglasena "prva ekoloska drzava na svijetu", a "samo dan poslije toga, nasi momci u uniformama JNA izasli su izvan granica Republike Crne Gore u legitimnoj odbrani SFRJ". "Mi smo bili partija koja je stajala i iza jednog i iza drugog" - konacno je priznao Bulatovic, koji je godinama taj cin pripisivao JNA.

    Da se sprema napad na Hrvatsku bilo je izvjesno jos 20. septembra 1991.godine. Tog dana, na Zabljaku je uz veliku pompu proglasena "prva ekoloska drzava na svijetu", a predsjedavajuci potpredsjednik krnjeg Predsjednistva SFRJ Branko Kostic porucio da se "Crna Gora ne brani samo u njenim granicama", da su "hrvatski bojovnici nagomilali vojsku na nasim granicama" pa ako "nam rat bude nametnut Crna Gora nece izostati". Istog dana - jedinice rezervnog sastava Titogradskog korpusa upucene su u Hercegovinu. Da, navodno, stite medjunacionalne odnose. Mada je vec bilo kasno da se zaustavi rat, Momir Bulatovic je na Zabljaku izjavio novinarima "da mi mozemo u svakom trenutku obustaviti mobilizaciju". Upravo su to trazile neke opozicione stranke.

    Kad je, nedugo zatim, poginuo prvi crnogorski rezervista u okolini Stoca, skidajuci sa sebe odgovornost, Momirovo drzavno Predsjednistvo ogradilo se navodnim "neznanjem za pokret jedinica na terotoriju BiH", pa je od generala Kadijevica zatrazeno da dodje u Crnu Goru "radi davanja potpunije informacije", sto on nikada nije ucinio. U medjuvremenu, uglavnom preko "Jutela", crnogorski auditorijum mogao je da vidi kako su se rezervisti iz ove republike tamo izivljavali. Zbog toga ce predsjednik BiH Alija Izetbegovic zatraziti od "Generalstaba da odmah izda naredbu o povlacenju oruzanih kolona iz Crne Gore istim putem kojim su i dosle", a od predsjednika Bulatovica da to isto ucini "radi ugleda crnogorskog naroda". Oni ce, medjutim, na to ostati nijemi, a Bulatovic ce u odgovoru Aliji reci "da je nemocan"!

    Prvoga oktobra 1991.godine otpoceta je silovita oruzana operacija JNA iz Crne Gore i Hercegovine (potpomognuta jedinicama Teritorijalne odbrane Crne Gore i specijalcima crnogorskog MUP-a) na kopnu, moru i vazduhu, zvanicno opravdavana odbranom Prevlake i granica CG, zavrsila se zaposlijedanjem dijela hrvatske teritorije i bombardovanjem grada pod Srdjem, da bi nakon godine zaludnog vojevanja, sve bilo okoncano dogovorom Tudjman-Cosic o demilitarizacije Prevlake i povlacenjem jugo-vojske 15 kilometara u dubinu crnogorske teritorije.

    Trideset i pet hiljada vojnika krenulo je u pravcu Dubrovnika "da se jednom za svagda razgranice sa Hrvatima"(Milo Djukanovic), a u tom pohodu, kako se zvanicno tvdi, poginulo je 165 crnogorskih rezervista. Vise stotina je ranjeno, od kojih su mnogi ostali trajni invalidi. U njihovim vojnim knjizicama drzava je priznala "ucesce u ratu". Crnogorci su zaradili epitet "rusilaca Konavala i Dubrovnika": unisteno je ili opljackano 75 odsto industrijskih kapaciteta, zapaljeno je vise od 2.500 porodicnih kuca, a preko 5000 ih je manje ili vise osteceno.

    Da ironija bude veca, onaj koji je tada gradjane Crne Gore pozivao u "antifasisticki front protiv pomamljenog ustastva", predsjednik Republike Crne Gore Momir Bulatovic, samo dvije godine kasnije, bez pardona (i posljedica!), kaze: "Dubrovnik je bio i ostao tacka nase najvece nacionalne sramote i mamac na koji su se brojni ljudi na Zapadu uhvatili tretirajuci nas kao ratnicke i neodgovorne ljude" (Iz intervjua NIN-u, januara 1993.).

    Otvaranje fronta prema Dubrovniku pravdao je Svetozar Marovic, tada clan republickog Predsjednistva i gensek vladajuce stranke, rijecima: "Nije bilo moguce drugacije obezbijediti mir, a moguce ga je bilo zastiti silom, jer je sila na mir napala i krenulo zlo". Premijer Milo Djukanovic bio je odredjeniji u uvjerenju da ce Crna Gora "nametnuti rat" dobiti i da ce se razgraniciti sa Hrvatskom "za sva vremena", s tim sto ce nove granice biti povucene "mnogo pravednije i logicnije nego sto su to uradili priuceni boljsevicki kartografi".

    Dogodilo se, medjutim, da je general armije Veljko Kadijevic (u vrijeme "dubrovacke oluje" savezni sekretar za narodnu odbranu), tek posto je penzionisan, u svojoj knjizi "Moje vidjenje raspada" pojasnio cilj operacije: "Oslobadjanjem Prevlake i njenog sireg rejona obezbijedjen je Bokokotorski zaliv za ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateza blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u dijelu Ston-Peljesac predstavljalo je ozbiljnu prijetnju nastupanju ka Splitu u sadejstvu s mostarskom grupacijom". Toliko, da ne bi bilo zabune da je Hrvatska htjela da napadne Crnu Goru!

    "Moja opcija je bila, ne da se osvaja Dubrovnik, nego da se blokira i s kopna i s mora, ali da se ide do Neretve i da se u tom slucaju ako dodje po povlacenja JNA, kao sto smo je povukli sa podrucja Republike Srpske Krajine, tako bi je povukli i sa Neretve do Debelog brijega" - decidirano je, kad je sisao s vlasti, kazao u intervju nedjeljniku "Monitor" Branko Kostic u to vrijeme vrhovni komandant i Kadijevicev sef. "Tada bi to zaposjele mirovne snage UN bez jurisdikcije Hrvatske. To je bila koncepcija, pa tek da se onda pregovara o razgranicenju", pojasnio je Kostic tri godine poslije.

    I predsjednik Bulatovic je 1993. poceo da govori o "nesrecnoj upotrebi JNA", umanjujuci svoju odgovornost za to. Kao primjer naveo je sprzeni Vukovar, ali je za njega, kako je ispricao NIN-u, "u zivotnoj zoni odgovornosti bio Dubrovnik". "Mi smo zaista morali da zastitimo prostor Crne Gore i zauzmemo strateske tacke za nasu bezbjednost. Da vas samo podsjetim da su nasi momci, Niksicani, zauzeli mostarski aerodrom svega cetiri sata prije nego sto su ustaske formacije stigle. Slicno je uradjeno i sa Cilipima, i sa skladistima naoruzanja i municije u dolini Neretve", precizirao je Bulatovic. Tri godine kasnije, Bulatovic je izmijenio svoj stav. U intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji" vlastitu odgovornost pokusao je da prebaci na Kadijevica: "Vjerujte, meni je Kadijevic doslovice rekao: 'Momire, 30.000 ustasa ide na Crnu Goru, a ljudi se nece odazvati ako ih ti ne uveris", kazao je Bulatovic snishodljivo a potom potvrdio: "Nijesam ponosan sto su nasi momci ucestvovali u ratu, ali je moj dug bio da stanem ispred tih vojnika". On je to i ucinio.

    Prema tome, "oslobodjenje" i "ciscenje" Dubrovnika nije preduzeto zbog toga sto su "ustase" napale Crnu Goru, jos manje "iz razloga humanosti" (Branko Kostic), zbog blokiranih kasarni i ugrozenog srpskog zivlja na dubrovackom podrucju, jos manje "zbog fasizma"(Momir Bulatovic), vec je to od pocetka bila organizovana i smisljena akcija drzavno-vojnog vrha da se zauzme sve do Splita i Neretve, pa tek onda diktiraju pregovori sa Hrvatskom i medjunarodnom zajednicom.

    Kad je tako, kako tek zvuce rijeci crnogorskog ministra odbrane Bozidara Babica (bio je pukovnik, sad je general-pukovnik i komandant Druge armije), izgovorene kad je napadnuta Hrvatska: "Zar treba postaviti pitanje zasto sada van Crne Gore? Hocemo li ostaviti pripadnike JNA i sve one koji zele da zive zajedno same na milost ustaskim zvijerima? Zar nije granica tamo gdje je nas vojnik, vojnik JNA, napadnut? Treba konacno na silu odgovoriti silom i primorati ustaske vrhovnike, poglavnike i stozernike da u svoju suvrenenost za kojom zude, mogu otici, ali malo drugacijim nacinom nego kako su zamislili". A kad je crnogorska demokratska opozicija na Cetinju pjevala: "Sa Lovcena vila klice, oprosti nam Dubrovnice, to su bili sve cetnici, Momirovi placenici", ministar odbrane Babic se zestoko obrusio na njih porucivsi: "oni su napali nas"."Nije Crna Gora i JNA na njihovoj teritoriji izazvala, pocela i vodila rat protiv ustaske vlasti i zavedenog hrvatskog naroda na tom prostoru (Dubrovnika), nego su upravo ta 'demokratska' vlast i njihove oruzane formacije napale Crnu Goru i djelove oruzanih snaga na njenim granicama" - masno je odbrusio Babic.

    Ipak, uprkos drzavnoj lazi, pokret otpora u Crnoj Gori nikad nije ustuknuo. Da je tako svjedoci pisanje "Monitora" od prvog dana, mitinzi demokratske opozicije, liberala prije svega, aktivnost Gradjanskog odbora za mir, Crnogorskog PEN centra, Matice crnogorske, apeli i pjesme Jevrema Brkovica, Vitomira Nikolica, akademika Pavla Mijovica i Voja Stanica...

    (AIM) Branko Vojicic