AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 22 JUL 1996 21:46:42 GMT

    DEMOKRATSKO CVIJECE

    AIM, ZAGREB, 22.7.1996. "Ja sam gradonacelnik Zagreba" - sve je omiljeniji natpis koji u posljednje vrijeme nose na majicama brojni Zagrepcani i Zagrepcanke, ukljucujuci se na taj nacin u veliku svadju izmedju vladajuceg HDZ-a i Udruge opozicijskih stranaka oko toga kome pripada celno mjesto u gradu. Svadja traje, kao sto je poznato, jos od izbora u listopadu, na kojima je HDZ dobio najvise glasova (36%) ali kako su opozicijske stranke prethodno sklopile koalicije, skupile su sve ostalo i - izabrale gradonacelnika.

    Predsjednik Republike Tudjman iskoristio je, medjutim, pravo koje mu pripada po Ustavu i odbio potvrditi opozicijskog gradonacelnika, izjavljujuci, sto vec nema nikakve veze s Ustavom, da je Zagreb prevazan da bi se u njemu dopustila "oporbena situacija". Opozicija je zatim izabrala novog gradonacelnika, Tudjman je odbio i njega, i tako se to opozicijsko povuci i HDZ-ovsko potegni ponovilo cetiri puta, da bi onda sef drzave imenovao privremenog povjerenika za Zagreb, Gradska mu skupstina izglasala nepovjerenje i podnijela ustavnu tuzbu, koja je ubrzo odbijena...I tako do danasnjeg dana!

    Citava ta guzva ovih je dana kompletirana i novim zapetljajem tog skupstinskog crijeva, kada su se dvije strane poslije vise mjeseci gledanja preko nisana ipak odlucile pokusati naci kompromis. Prvi korak povukao je HDZ, sto je opozicija javno prokomentirala kao iznudjeno povlacenje koje je izazvano teskim polozajem u koji je zapala vladajuca stranka, ponajprije zbog nikada vece medjunarodne izolacije Hrvatske te zbog drasticnog pada popularnosti (na bazi veceg broja istrazivanja javnog misljenja, procjenjuje se da danas u Zagrebu HDZ podrzava duplo manje gradjana nego na jesenjasnjim izborima). To se, medjutim, pokazalo preoptimisticno, dijelom i prebrbljivo, ocekivanje jer je HDZ u svome prijedlogu za kompromis ponudio manje vise isto, maksimalisticke zahtjeve zbog kojih su dvije strane i sisle u rovove (i dalje se inzistira na gradonacelniku, a opoziciji se "prepusta" mjesto predsjednika gradske skupstine koje ona vec ima).

    Tako se pokazalo da je HDZ samo fingirao spremnost da se dogovori o prevladavanju devetmjesecne krize, te da se on u nesredjenoj, pravnoj nelegalnoj situaciji, zapravo sasvim dobro snalazi. Zato nije zainteresiran, a trenutno ni narocito prisiljen, da se medjustranackim dogovorom iz toga izadje. Pregovori su HDZ-u eventualno bili potrebni samo zato da se pred medjunarodnim supervizorima stvori privid trazenja rjesenja, te da se dobije izlika za neraspisivanje novih lokalnih izbora u Zagrebu, na kojima bi on vrlo vjerojatno sasvim lose prosao. Stoga je bilo primjetno da je u vrhu ove stranke sa zadovoljstvom primljeno odbijanje opozicijske Udruge da prihvati HDZ-ovog gradonacelnika, a to je ujedno posluzilo i kao povod za nove optuzbe da opozicija destabilizira Hrvatsku i cak je gura natrag na Balkan.

    Optuzbe se donekle razlikuju od dosadasnjih po tome sto su fokusirana na Racanove reformirane komuniste (SDP), koji - navodno - preko predsjednika Gradske skupstine Zdravka Tomca instrumentaliziraju ostale opozicijske stranke, koje se zato u paketu etiketira kao "neokomunisticke" (stvarni razlog ove silne zapjenjenosti prije je u nervozi izazvanoj cinjenicom da novija istrazivanja registriraju SDP kao stranku koja najbrze povecava broj pristasa).

    U opoziciji su ove stvarno neuracunljive invektive docekane s podsmjehom, pa je Racan izjavio da mu se cini da se glavni Tudjmanov pregovarac Zlatko Canjuga "ljuti sto Udruga stranaka nije prihvatila da on i njegova stranka rade sto hoce, a da Udruga koja ima vecinu u Gradskoj skupstini samo skruseno sa strane ponavlja - kako ste lijepi i pametni!" No, iza ovog premocnog humora stoji sasvim skromna zaliha samouvjerenosti i prave vizije sto dalje napraviti. U svakom slucaju puno manja zaliha nego sto opoziciji sada treba. Postoje nedoumice, a cini se i otvorena neslaganja, da li bi opozicija trebala, u granicama takodjer nemalih mogucnosti, zaostriti krizu i ici na "rusenje" garniture na vlasti. Ili je to jos prevelik zalogaj i potrebno je odredjeno prijelazno razdoblje u kojem bi se pomoglo nesto umjerenijim snagama u HDZ-u da svoju stranku odvrate od potpune destrukcije sistema, a Hrvatsku od sve otvorenije hajducije prema preuzetim medjunarodnim obavezama i prema medjunarodnoj zajednici u cjelini.

    Celnici uglavnom manjih stranaka (Stipe Mesic, Radomir Cacic i, narocito, Dobroslav Paraga), ali i ponajvecih ("seljak" Zlatko Tomcic) zagovornici su zauzimanja tvrdog kursa prema HDZ-u, iako ni oni nisu (osim vjerojatno Parage) za izazivanje otvorene ustavne krize na bazi skupstinskog i parlamentarnog bojkota te eventualnog animiranja javnosti za vanparlamentarnu akciju. S druge strane, vece stranke, ponajprije SDP i liberali (HSLS), sasvim naginju kompromosu, ali ne i po cijenu da se popusti u svadji oko gradonacelnika (naglo omeksali Josip Manolic zasad je jedini opozicijski politicar iz celne garniture koji misli da bi to trebalo napraviti).

    Po svemu sudeci, stupanj spremnosti da se postigne sporazum veci je kod onih stranaka koje procjenjuju da bi imale vecih izgleda da veliki izborni kapital u Zagrebu oplode i na visoj, drzavnoj razini. Zato je ideja o osnivanju koalicijske Vlade, koja je diskretno pustena iz vrha HDZ-a, odmah nasla plodno tlo bas u tim dvjema strankama (iako liberali opeceni losim iskustvo iz nedavnih bilateralnih kontakata s HDZ-om sada o svemu, pa i o ovome, radije sapucu nego naglas govore). Te dvije stranke, doduse, iznose mnoge rezerve i traze jamstva o iskrenosti HDZ- ovih namjera, ali je dojam da bi Tudjman ipak i malim verbalnom kozmetikom lako otklonio sumnje i realizirao ovu ideju. U SDP-u su uvijek rado hvalili iskustva prve hrvatske koalicijske Vlade ("ratne"), isticuci ja kao dobar primjer medjustranacke suradnje u izvanrednim prilikama. U liberalnoj stranci, pak, danas podsjecaju da je HSLS upravo u vrijeme ove Vlade napravio prvi znacajni korak na hrvatskoj politickoj sceni, zaobilazeci detalj da je tadasnji predsjednik stranke Drazen Budisa istupio iz Vlade nezadovoljan pristankom Hrvatske na dolazak UNPROFOR-a.

    No, zapravo su zaboravu podlegli i mnogi drugi (u oprezu se izdvaja jedino Zlatko Tomcic), zaobilazeci i neke manje-vise notorne karakteristike te prve koalicijske Vlade. Za nju se, naime, Tudjman odlucio samo zato da sredi prva ozbiljnija komesanja u svojoj stranci, do kojih je doslo u osvit rata. Kada je to sredjeno i kada je u stranci ponovno uspostavljena neprikosnovenost "sredisnje" linije - koja je bila protivnik eskaliranja rata ali i protagonist arhiodurnih tajnih nagodbi tipa Karadjordjeva - Vladi je istekao vijek. Opozicijski ministri poslani su kuci, navodno jer je rat bio zavrsen (iako ce poslije, kada je zatrebalo, opet "pocinjati").

    Prilicno je vjerojatno da bi koalicijskoj Vladi i sada bila namjenjena slicna uloga, s tim sto bi joj namjena bila drukcije specificirana. To je - sto je vec i javno izreceno (Dalibor Brozovic) - da se odbiju inozemni pritisci na Hrvatsku. Tako bi opozicijski ministri ovaj put obavili samo malo drukciji posao - posluzili bi kao "demokratsko cvijece" koje bi pomoglo da se najzad prekoraci prag Vijeca Evrope pred kojim Hrvatska ceka vec ponizavajucu cetvrtu godinu.

    MARINKO CULIC