AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 19 JUL 1996 20:53:38 GMT

    Sindikat ne podrzava novi zakon o privatizaciji u Crnoj Gori

    VLAST PROTIV SVIH

    Podnaslov: Na Vladin prijedlog zakona o privatizaciji Sindikat odgovorio sa 15 amandmana koje je u njegovo ime Skupstini podnijela Socijaldemokratska partija. Pokusaji usaglasavanja stavova oko privatizacije zavrseni neuspjesno, pa se sada u Crnoj Gori ocekuje totalna konfrontacija vlasti i sa opozicijom i Sindikatom

    Tekst: U sjenci skupstinske rasprave o novom izbornom zakonu, skriven od javnosti, vodi se pravi pravi mali rat izmedju Sindikata i Vlade oko prijedloga novog zakona o privatizaciji. Ovaj zakon ce se kao deveta tacka dnevnog reda tekuceg zasjedanja, kako se ocekuje, pred poslanicima crnogorskog parlamenta naci tokom iduce nedjelje. Ukoliko ga parlament usvoji, ovo ce biti drugi po redu crnogorski zakon o privatizaciji, a njegova najznacajnija novina je uvodjenje instituta "privatizacionih kupona", odnosno vaucera.

    Na (dis)kontinuitet privatizacije drustvene svojine u Crnoj Gori najbolje podsjeca redoslijed zakona kojima je ona obavljana. Sve je zapocelo jos 1989. godine Markovicevim zakonom o drzavnom kapitalu, na osnovu kojega su transformisana 23 preduzeca u republici. Potom je crnogorska Skupstina, januara 1992. godine, usvojila i dalje vazeci Zakon o svojinskoj i upravljackoj transformaciji, koji je 1994. godine izmijenjen, pa je tako njime, pored povlascene kupovine dionica, omogucena i besplatna podjela desetak odsto kapitala preduzeca radnicima. Na osnovu ovog zakona do sada je u Crnoj Gori transformisano oko 88 odsto preduzeca. Ovaj zakon je, zapravo, samo eliminisao drustvenu svojinu koju je podijelio izmedju zaposlenih u privredi i drzavnih fondova. Na osnovu toga sprovedena je i upravljacka transformacija, koja je doprinijela novom podrzavljenju privrede, posto su upravo drzavni fondovi imenovali najveci broj predstavnika u upravnim odborima preduzeca. Kako je drzavna vlast u rukama jedne partije, a jasno je da se slicno desava i sa drzavnim fondovima, stvoren je opsti utisak o predominantnoj ulozi vladajuce partije u upravljanju cjelokupnom privredom. DPS-u je to, naravno, odgovaralo, ali sve dotle dok iz toga nije proizisao stav da je upravo vladajuca partija tako postala najvise kriva za sve promasaje u rukovodjenju privredom i preduzecima pojedinacno. Otuda je nova faza privatizacije u aranzmanu DPS-a gotovo logicna - istiskivanje fondova kao nominovanih vlasnika i dominantnih upravljaca iz rukovodjenja privredom.

    Zestoka i gotovo opsta kritika ovakvog modela privatizacije, prije svega od strane opozicionih partija i sindikata, nije do sada ostavljala nikakvog znacajnijeg uticaja na ponasanje vlasti. Zahtjevi liberala da se u Crnoj Gori uvede model masovne vaucerske privatizacije, po ugledu na Cesku, redovno je odbijan, a proslogodisnji prijedlog Socijaldemokratske pratije za izmejanma zakona DPS je odbio je uz jezgrovito objasnjenje da "ovo nije vrijeme promjene, vec primjene zakona".

    Najvaznije novine u odnosu na dosadasnji zakon o svojinskoj i upravljackoj transformaciji odnose se na uvodjenje vaucera - u zakonu se oni nazivaju "privatizacionim kuponima" i ubrzavanje procesa privatizacije onog dijela drustvenog kapitala koji je po osnovu dosadasnjeg zakona prenesen na fondove. Ovaj dio posla sada se, umjesto na pet godina, kao ranije, sada ogranicava na sest mjeseci, s tim sto se u igru ozbiljnije ukljucuje i trziste kapitala. Akcije u posjedu fondova ce se moci otkupljivati privatizacionim kuponima, deviznom stednjom, obveznicama drzave...

    Inace, prvi sindikalni zahtjev je da se poveca ogranicenje na visinu radnickih dionica, zatim da se radnicima kojima su isplacivane zarade manje od zakonom vazecih obezbijede dodatne dionice, da se svim radnicima u vanprivredi, penzionerima i nezaposlenima obezbijede prava na besplatne i povlascene dionice, da se obezbijedi pravo nasljedjivanja dionica, da se onim radnicima koji su izdvajali u stambene fondove, a ostali bez stana, upravo kroz proces privatizacije obezbijedi adekvatna nadoknada, da se sprijeci privatizacija svega onoga sto je radjeno iz sredstava zajednicke potrosnje odnosno iz sredstava samodoprinosa itd. Pored ostalog, Sindikat zahtijeva i hitno donosenje novih zakona kojima bi se preciznije regulisao rad upravnih odbora i obezbijedila prava radnika na prarticipaciju u upravljanju preduzecima. I na kraju, sindikat smatra da se zapoceti proces privatizacije ne smije zaustavljati, vec ubrzati i nastaviti, ali tako da se obezbijedi vece ucesce radnika u raspodjeli drustvenog kapitala. Zbog toga Sindikat predlaze da se dalja privatizacija postojecih dionickih drustava nastavi besplatnom podjelom vaucera i to u visini od po 8.000 ekija za zaposlene i po dvije hiljade ekija za nezaposlene.

    Ukupna vrijdnost do sada transformisanog drustvenog kapitala u Crnoj Gori iznosi tri i po milijarde njemackih maraka. Akcionarima, tj zaposlenima i gradjanima pripala je oko jedna milijarda, dok je 262 miliona DEM radnicima podijeljeno u vidu besplatnih dionica. Tako su, u prosjeku, zaposleni u privredi su dobili po 4.290 DEM u vidu besplatnih dionica i po 12.310 DEM kroz povlascene dionice.

    Fodnovi su do sada imali 2,2 milijarde DEM. Posto su na racun Fonda za razvoj dijeljene besplatne dionice, i posto ce se sada privatizacioni kuponi dijeliti iz sredstava koja su prenesena na ovaj fond, njegov kapital ce spasti na svega oko 600 miliona DEM.

    U cemu se razlikuju Vladini i sindikalni prijedlozi? Prijedlog zakona o privatizaciji uvodi privatizacione kupone tj. vaucere vrijedne najmanje 2.280 ECU (najcesce se govori o tri hiljade ekija) za zaposlene u vanprivredi i penzionere, i najmanje po 1.140 ekija (i ovdje se uglavnom govori o hiljadu i po ekija) za nezaposlene. To sve zajedno iznosi nesto vise od sto miliona ekija, opredijeljenih iz Fonda za razvoj. S druge strane, u amandmanima Sindikata predlaze se da zaposljeni dobiju vaucere u vrijednosti od 8.000 ekija, a nezaposleni po dvije hiljade ekija. S tim sto sindikalni prijedlog u ove iznose vec ugradjuje ono sto su radnici do sada dobili po osnovu besplatnih dionica. Racunica Sindikata nije sasvim precizna, posto je neizvjestan broj onih koji, po misljenju sindikalaca, treba da dobiju vaucere zato sto su primali plate manje od onih utvrdjenih vazecim propisima, onih koji nijesu dobili stan, a ulagali su u stambene fonove, kao i broj nasljednika umrlih radnika, ali, kako kazu, na ovaj nacin bi se ukupno od 45 do 55 odsto drustvenog kapitala preselio u ruke stanovnistva.

    U rukama Sindikata su za sada dva dosta jaka aduta. Prvi se odnosi na stav da se privatizacija ne moze uspjesno sprovesti bez konsenzusa sa radnicima tj. sa Sindikatom, i to manje vise svi koji prate tokove transformacije drustvene svojine generalno potvrdjuju. Drugi adut odnosi se na ocjenu da su dosadasnjoim transformacijom drustvene svojine jedini pravi privatni vlasnici postali radnici. To priznaje i Milutin Lalic, direktor Agencije za prestrukturiranje, koji transformacijom naziva nominovanje fondova za vlasnike drustvenog kapitala, a privatizacijom ono sto je (pro)dato radnicima kroz povlascene i besplatne dionice. Tako na scenu stupa najaktuelniji sukob - sukob oko upravljackih prava nad privredom i to izmedju radnika - kao dionicara i fondova - kao nominovanih vlasnika netransformisanog dijela drustvenog kapitala. Fondovi, pri tome, naravno, odnose prevagu. Nasupot sindikalaca, koji isticu da do sada ni priblizno nije dostignuto zakonsko pravo na 40 odsto radnickog kapitala, predstavnici fondova ukazuju da se svi inostrani sagovornici i potencijalni ulagaci kapitala zale da je u Crnoj Gori previsoko ucesce radnika u ukupno transformisanom kapitalu.

    No, serija razgovora izmedju Vlade i Sindikata, na kojima su ucestvovali i predstavnici Privredne Komore, zavrsena je bez ikakve saglasnosti. Sindikalci nijesu prihvatili tumecenja Vlade da su njihovi dosadasnji zahtjevi vec ugradjeni u tekst prijedloga zakona, i odbacili su "ponudu" da povuku svoje amandmane iz skupstinske procedure. To, uostalom vise i nije moguce, posto ih je, kao svoje, Skupstini uputila opoziciona Socijademokratska partija. Nakon sto je najvazniji opozicioni blok - Narodna stranka, Liberalni savez i SDP - napustio zasjedanje parlamenta zbog nezadovoljstva novousvojenim izbornim zakonom, sindikalni amandmani na Skupstini nece imati zastupnika u vidu SDP-a. Preostaje, dakle da se Vlada, odnosno DPS, koji ce na Skupstini morati prezizno obrazloziti odbijanje svakog pojedinacnog sindikalnog amandmana, tako pred licem javnosti konfrontiraju i sa Sindikatom. Pobijanje radnickih zahtjeva, naravno, u vrijeme predizborne kampanje nije bas isplativo rjesenje, pa se vec ocekuje da DPS izbjedne takvu javnu blamazu prethodnim usvajanjem odluke o ukidanju televizijskih prenosa skupstinskog zasijedanja.

    Dragan DjURIC (AIM Podgorica)