AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 11 JUL 1996 19:08:34 GMT

    PRIČA NAŠEG NOVINARA KOJI S AMERIČKOM TV EKIPOM OBILAZI STRATIŠTA BOŠNJAKA U SREBRENICI

    JA SAM TI LEŠINAR, A NE NOVINAR

    AIM, SARAJEVO, 11.07.96. - Mislio sam - negdje, valjda, postoji i granica. Čak i za zla koja su Bosnom počinjena... Sada mi se čini, ni u sebi je nisam prepoznao. Vidio sam više užasa nego što se razumom da zabilježiti, a kamoli shvatiti. Precijenio sam svoju granicu izdržljivosti, a potcijenio granicu zla, krvi i ubijanja.

    - U početku smo radili pričice za Amere. Znaš veS - staviš na papir malo egzotičnosti, koji bosanski paradoks, utrpaš Coca-colu, američke marince i IFOR-cirkus u ovdašnja brda, i eto teksta. Gurali smo tako gotovo dva mjeseca, a potom shvatili da raditi za strance ne znači da Seš pisati ono što želiš, vidiš ili pomisliš da treba i kamerom zabilježiti. Narudžbe za američko TV tržište bile su sve konkretnije: što krvavije i strašnije - to bolja prodaja priloga.

    - Vatreno krštenje imali smo u Ljubiji. Krajem januara ove godine pojavila se odnekud po svjetskim, a i našim novinama, vijest kako vlasti u srpskom entitetu ubrzano pokušavaju sakriti tragove zločina počinjenih u Rudniku željezne rude u Ljubija. Natovareni kamerama, kablovima i kazetama uputili smo se ka Ljubiji. Jest da smo se satima i satima vozikali kroz opustošenu zemlju, ali ipak smo se dočepali tamošljeg kampa britanskog sastava IFOR-a. Tako je to kad u džepu čuvaš gomilu akreditacija u kojima stoji da si, kao, strani novinar. Pomisao da bih se sa svojim bosanskim imenom i prezimenom uputio tamo za neku ovdašnju televiziju nije mi padala na pamet. Ovako, kao "stranger" smješten sam s ostalim članovima ekipe u staroj školi u Ljubiji. U gimnastičkoj dvorani još se osjeSao zadah izbjeglica koje su nedavno napustile salu. Znaš, svaki čovjek vonja kad se oznoji i nema dovoljno vode da se opere. Ali, kad se prepadneš i obliva te zbog straha ledeni znoj, to je sasvim poseban miris. Taj sam miris, ma šta miris - smrad, osjetio na sebi svaki put u susretu sa smrSu...

    - U selu Sveta Ana kod kod Ljubije, ono malo preostalih neprotjeranih Hrvata pričali su nam o noSnim kamionima koji odvoze "nešto" u Rudnik, o ljudima u bijelim mantilima i maskama preko lica, o brujanju teških mašina mada Rudnik veS odavno ne radi... IFOR je odbio da nam pruži zaštitu za odlazak u Rudnik, ali moje kolege odlučuju iSi. Putem koji vodi u jamu, ušli smo medju ogromna brda jalovine i zaustavili se s kamerom na mjestu gdje se očito nešto svježe zatrpavalo. Tada su nas opkolili neki njihovi "specijalci" i sproveli u svoju bazu u Industriji keramičkih pločica "Keraterm"! Kojeg li cinizma - u dželatskoj državi navodni čuvari reda smješteni su u jednom od najveSih stratišta. Pustili su nas nakon nekoliko sati "provjeravanja"...

    - Potom dolazi Srebrenica. Idemo s Johnom Shatocem. Na putu do mjesta, po opisu iz teksta "Christian Science Monitora", gotovo nasumice nalazimo jednu od zajedničkih grobnica. Ništa se značajnije ne može snimiti jer je snijeg - bila je još zima - prekrio svježe preoranu zemlju. Opet nas je odvela njihova policija. Ovaj put u Bratunac. Izvukao nas je lično Shatoc. PrateSi ga ponovno, uspijevamo snimiti Kravicu, zloglasno skladište s još uvjek vidjivim krvavim mrljama na zidovima i tragovima na stotine ispaljenih metaka. Tad sam morao povraSati.

    - Vratili smo se u Srebrenicu ubrzo s Elizabet Rehn. Dok se ona pentrala na brdo iznad Srebrenice da vidi jednu od, kako to oni vele "lokacija", susreSem Momčila CvjetinoviSa, predsjednika KaraddjiSeve SDS u Srebrenici. Pitam ga čija to tijela gore na brdu leže nezakopana, a on mirno odgovara: "To su Turci, poginuli u borbama. Nama više ne trebaju, nek ih nosi ko god hoSe, Jedino mi je žao što ih ne leži više!" Kad smo se vraSali, negdje oko Glogova, topli je vjetar naprasno topio snijeg. Proljetne vode ispirale su zemlju na kojoj su se počele bjelasati kosti. Na hiljade kostiju. Kad vidiš dječiju butnu kost kako leži u blatu, suze same krenu.

    - Opet sam išao za Srebrenicu, u pratnji prve stručne komisije UN-a, uglavnom Francuza. U pripremi za taj TV prilog, intervjuisali smo svjedoka iz Srebrenice koji je preživio strijeljanje u Grbavcima. On je tvrdio kako su tog dana njega i još jednog logoraša zadužili da ostalima trakama pokriju oči. DolazeSi na to mjesto, prvo što smo zamijetili bili su nebrojeni povezi za oči..

    - NajveSi sam užas doživio u Branjevu-Pilici. Bivša farma danas je ogromna grobnica. Na oranici, i po putu, svuda su ležale razbacane ljudske kosti. ErdemoviSu se u Haagu sudi upravo zbog zločina u Pilici. U jalovom pokušaju da se zločin sakrije, zemlja je preorana i posadjen je kukuruz. Ali, čim nogom razgrneš zemlju, nadješ kost, lobanju. Pričao sam s ljudima na farmi. Tvrde da su nešto čuli, ali da se to njih ništa ne tiče. SjeSaš li se filma "Zvanična verzija"? E, to ti je to.

    - "Yankee" je zvučni nadimak ozloglašenog zlikovca iz Vlasenice, kreatora i gazde logora "Sušica", Dragana NikoliSa. Pravili smo priču o tome kako se on slobodno šetka Vlasenicom, samo dva kilometra daleko od IFOR-ovog kampa Lisa. Zamisli, čovjek kojeg 180 preživjelih svjedoka logora "Sušica" tereti za zlodjela, može pješice do kakvog iforca, recimo po cigaretu! Ovi su moji iz ekipe htjeli napraviti razgovor s njim i ugovarali su ga preko njegovog prijatelja, direktora ginazije u Vlasenici. Nije pristao, ali je direktor o njemu govorio kao o "divnom čovjeku, drugu, velikom patrioti, široke duše i pogleda na svjet". Nismo uspjeli ni njegovu majku posjetiti, vele ona je jako osjetljiva pa da joj mi nešto ne naškodimo i ne uznemirimo je svojim dolaskom. "A sin joj je baš krasan čovjek", s osmjehom Se direktor gimnazije. Da ti se život smuči...

    - Jučer sam ponovno stigao iz Srebrenice. Opet su stručnjaci, ovaj put Amerikanci, pronašli novu masovnu grobnicu, sada kod Cerske. Počet Se je otkopavati danas, 11.jula, na godišnjicu pada Srebrenice. Ma kakvi, nije to nikakva simbolika ili pijetet prema žrtvama. To ti naši prijatelji Ameri rade jednostavno zbog publiciteta. A u Srebrenici, da ne povjeruješ, KaradžiSeva vlast priprema feštu nazvanu "Veliki dogadjaj srpskog oslobodjenja Srebrenice". Čitav su grad oblijepili plakatima kojima najavljuju slavlje. I ti me pitaš da napišem tekst o svemu. Ništa ja više ne mogu pisati, nemam koncentraciju za bilo kakavu ljudsku aktivnost. Ti bilježi što ti pričam, ako ti se da. Samo mi ime ne spominji, jer sutra opet idem tamo. Ja sam ti lešinar, a ne novinar...

    Zabilježila: D. PERANIĆ