AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 04 JUL 1996 23:17:34 GMT

    Sudbina "polaznika" Arkanovog kampa u Erdutu

    OPERACIJA KAZNJAVANJA "IZDAJNIKA"

    Prema procjenama Helsinskog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu prosle jeseni proslo je oko 20.000 izbjeglica iz Krajine. Sve njih hapsio je i odvodio MUP Srbije, pronalazeci ih na adresama koje je, prema svjedocenjima odvedenih, velikodusno ustupao Crveni krst Srbije i Jugoslavije. Iscrpljeni golootockim metodama maltretiranjima i postidjeni, pojedini su Krajisnici u nervnom rastrojstvu pribjegli samoubistvu, ili su kasnije od posljedica "tretmana" umrli.

    AIM, Beograd, 4.7.1996.

    Njegovo zadovoljno lice smjesilo se sa ekrana jedne od rezimskih beogradskih televizija. Pojacali su ton u izbjeglickoj sobi, kako bi bolje culi sta govori. A on je porucivao javnosti da je ziv i zdrav, demantujuci tako vijest sto se proteklih dana sirila srpskom prestonicom - da je ranjen u pokusaju hapsenja Radovana Karadzica. On je Zeljko Raznatovic Arkan, a oni su porodica Dragana M. Dejanovica, izbjeglog Krajisnika, rodjenog 1954. godine u malom kordunaskom selu Rusevica, u opstini Slunj. O prvome svi sve znaju, drugi je samo broj.

    Dragan M. Dejanovic umro je u decembru prosle godine u bolnici u Somboru od mozdanog udara, atrofije mozdane kore i secerne bolesti, trideset i peti dan nakon sto je u besvjesnom stanju iz ambulante u Dardi (Baranja) prevezen u Zdravstveni centar Sombor. Kasnije ce, na uporno insistiranje porodice, Vojna posta 9201 iz sastava Slavonsko-baranjskog korpusa napisati "Uverenje o nacinu i okolnostima smrti", u kojem stoji da je "imenovanom pozlilo na polozaju", kao i to da je 11.12.1995.g. "nastupila smrt". Dodaje se i da uvjerenje "sluzi u svrhu ostvarivanja prava porodice koja joj po Zakonu pripadaju".

    Porodica nije ostvarila nikakva prava. Smrt Dragana Dejanovica ne uklapa se ni u kakav zakon. Dragana su pripadnici MUP-a Srbije pronasli u Petrovcu na Mlavi 28. avgusta prosle godine i zajedno sa grupom drugih krajiskih "vojno sposobnih izbjeglica" otpremili u Erdut, na "obradu i tretman" Arkanovim "tigrovima". Gotovo dva mjeseca porodica nista nije znala o Draganu. Ni da li se oporavio od "Oluje", ni da li je uspio da pronadje roditelje, obilazeci izbjeglicke centre po Srbiji, ni gdje je zapravo nestao. A onda je u oktobru stiglo njegovo pismo u kojem ih ocajnicki moli da nesto preduzmu kako bi ga zivog izvukli iz Baranje.

    Pokojni Dejanovic nije imao srece da prezivi posljedice "operacije kaznjavanja izdajnika", kako je nazivan erdutski tretman izbjeglih Krajisnika, podvrgnutih raznim metodama mucenja i ponizavanja u trajanju od jedne do dvije sedmice pod Raznatovicevom komandnom palicom. Tako "obradjeni", potom su bili rasporedjivani u "redovne" jedinice Slavonsko-baranjskog korpusa, jedine preostale vojne formacije iz sastava tzv. Srpske vojske Krajine.

    Jedina institucija koja te jeseni nije zatvarala oci pred nasilnom mobilizacijom izbjeglica iz Krajine bio je Helsinski komitet za ljudska prava u Srbiji. Na tu je adresu svracala rodbina nestalih Srba, nakon bezuspjesnih pokusaja da kod zvanicnih organa Srbije dobije bilo kakvo objasnjenje. Sa te je adrese, takodje, rezimu, humanitarnim organizacijama, domacoj i medjunarodnoj javnosti odasiljan apel za zaustavljanje ove monstruozne akcije, koju do danas, gotovo godinu dana kasnije, niko nije javno objasnio.

    M. S, izbjeglica, privremeno nastanjen u Krusevcu - priveden je u Erdut 22.avgusta prosle godine, samo dan nakon sto se prijavio lokalnom Crvenom krstu. Njegovu pricu mogli bi da ispricaju i svi ostali "polaznici" Arkanovog kampa za obuku: "Kad smo stigli u Erdut, razvrstali su nas u dvije grupe. Stajali smo na suncu citav dan, bez vode i bez hrane. Kad bi se neki medju nama pobunio, zatrazio nesto, odmah bi krenuli da ga samaraju. Tek uvece dali su nam jesti. Prije toga, jedan iz grupe "odabran" je za batinjanje - 25 udaraca po tijelu. U obliznjoj sumi deset ljudi "izdrzavalo je kaznu" stojeci nepomicno, vezani zicom uz stabla. Sutradan je i nas cekao isti tretman. Tako sam proveo najduzih i najsramnijih nedelju dana u svom zivotu. Poslije sam prebacen u Bilje, gdje sam ostao sve do 10.oktobra".

    B.S, iz Gline, otac dvoje maloljetne djece, cetrdesetpostotni invalid na obje ruke odveden je 8.septembra iz kolektivnog izbjeglickog centra u Knjazevcu, zajedno sa jos 14 Krajisnika. U Erdutu je proveo devet dana. Iz "riznice" metoda mucenja kojima je bio podvrgnut pominje: klecanje na kamenu, zatvaranje u psecu kucicu i lajanje, 24 sata provedena u buretu hladne vode, nosenje oko vrata kamena teskog oko 30 kilograma... Nakon jedne vjezbe, kasnije u Vukovaru, pao je i povrijedio se, izgubivsi potpuno funkciju desne ruke.

    N.B, izbjeglica iz Knina kaze da je, uz sva fizicka maltretiranja, ipak, najteze podnosio verbalne torture: "Zvali su nas izdajnicima, kukavicama, babama, podrepasima, iskljucivim krivcima za pad Krajine, srpskim govnima, majmunima...Sto je najgore, morali smo sve te uvrede da ponavljamo -ja sam najgori Srbin, ja sam izdajnik srpstva, ja sam...Tako smo docekali da istovremeno budemo ratni zlocinci za Zagreb i srpski izdajnici za Beograd!"

    Prema procjenama Helsinskog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu prosle jeseni proslo je oko 20.000 izbjeglica iz Krajine. Sve njih hapsio je i odvodio MUP Srbije, pronalazeci ih na adresama koje je, prema svjedocenjima odvedenih, velikodusno ustupao Crveni krst Srbije i Jugoslavije. Beogradski "helsinci" zahtjevali su od Vlade Srbije da sprijeci nasilnu mobilizaciju, od tuzilastava Srbije i Jugoslavije da protiv vinovnika akcije pokrenu krivicni postupak, od predsednika Srbije Slobodana Milosevica da "obuzda akcije progona i zverstava Arkanovih jedinica". Od svega toga, medjutim, iz Ministarstva za informacije Srbije stiglo je tumacenje "da nisu upoznati sa cinjenicom da se odvija mobilizacija", te da se mozda radi "o nekoj vrsti pravne pomoci, odnosno da mozda MUP Srbije izlazi u susret zahtevu Vlade RSK i isporucuje vojno sposobne muskarce prema njihovim spiskovima."

    Krajinska vlada je u to vrijeme prestala da funkcionise, a da se ne radi ni o kakvom njezinom zahtjevu MUP-u Srbije za pomoc svjedoce briojne intervencije Babicevog "kabineta", odnosno Biroa Vlade RSK u Beogradu. Birou su se, naime, tada javljale porodice nasilno odvedenih. Zeljeli su prvo da saznaju gdje su njihovi, a zatim, kada im je potvrdjeno da su u Erdutu, trazili su da se ljudi iz Biroa zaloze za njihovo izbavljanje, sto je i cinjeno.

    Zanimljivo je da ni beogradska kancelarija UNHCR-a nije mogla da zastiti izbjegle Krajisnike. Danas, u Pravnom odeljenju Visokog komesarijata UN za izbjeglice jedva da imaju bilo kakvu evidenciju o tome.

    U prvom kontaktu sa sluzbenikom koji vodi Pravno odeljenje novinaru AIM-a je obecana opsezna dokumentacija iz tog perioda. Kasnije je ustupanje dokumentacije odlozeno uz objasnjenje da je prilikom preseljenja kancelarije ona zagubljena, te je bilo potrebno vrijeme da se ona nadje. Najzad, novinaru su ustupljena tek cetiri slucaja odvodjenja izbjeglica u Slavoniju. Pomenuti sluzbenik je, na insistiranje svog pretpostavljenog, zeleo da ostane anoniman, uz komentar: "To je za nas bila tema za izbjegavanje. Nasi ljudi na terenu imali su priliku da vide sta je tamo radjeno, ali smo bili nemocni. Sluzbeno nam je objasnjeno da se radi o vojnoj i policijskoj stvari i da mi, ni po kojem osnovu, nemamo prava da se u to mesamo. Jedino sto smo uspeli bilo je da pruzimo zastitu nekolicini muskaraca iz mesanih brakova, ali tek kada su se vratili iz Slavonije - nisu ih ponovo mobilisali."

    Zaziranje od ove teme i dalje je jednako prisutno kao i prosle jeseni kad je bila aktuelna. Strah od moci Zeljka Raznatovica i njegovih sljedbenika veca je od potrebe da se javno progovori o golootockim metodama primenjenim nad krajiskim izbjeglicama. Pokojni Dragan Dejanovic nije jedina zrtva "operacije kaznjavanja izdajnika". Iscrpljeni fizickim maltretiranjima, postidjeni, svrstani medju krivce za avgustovski egzodus Srba iz Hrvatske, pojedini su Krajisnici u nervnom rastrojstvu pribjegli samoubistvu, ili su kasnije od posljedica "tretmana" umrli. Pravu istinu znaju tek porodice, koje zbog straha jos uvijek cute. One, doduse, i dalje uporno kucaju na vrata pojedinih sluzbi pri Vojsci Jugoslavije pokusavajuci da, prema preporuci oficira iz Slavonsko branjskog korpusa (kojeg vise nema), ostvare prava za koja smtraju da im pripadaju: penzije, stipendije, obestecenjua...

    U Vojsci Jugoslavije nisu spremni da govore o nasilnoj mobilizaciji izbjeglica, smatrajuci da to i nije bio njihov problem - mobilisani nisu bili drzavljani Jugoslavije. Oni koji od njih zatraze pomoc dobiju "savet" - idite u MUP Srbije, ili kod Arkana direktno.

    U MUP-u Srbije, medjutim, kada smo trazili da nam se obezbijedi sagovornik za ovu temu, dobili smo odgovor: Kakva mobilizacija! Mi nismo adresa koja o tome moze da govori!

    (AIM) Milka Ljubicic