AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 23 FEB 1996 22:39:44 GMT

    INTERVIEW - PREDRAG RAOS, knjizevnik i vijecnik Grada Zagreba, zastupnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske (ASH)

    NIJE PROBLEM U BUDALAMA

    AIM, ZAGREB, 23.2.1996. Predrag Raos (Zagreb, 1951.) je nestasni primjer hrvatske knjizevnosti, ali i njezina "prva strast", rekao je netko. Kako sam kaze, odmalena je bio nestasan, a kada je narastao i postao knjizevnik (premda je diplomirao kemiju na PMF-u), upitao se - u tadasnjem Drustvu knjizevnika Hrvatske - "Zasto mi Hrvati nemamo knjizevnosti?" I tada za Raosa nastaju problemi, jer je dirnuo u nedodirljivo, knjizevnicku sujetu i glupost. Naime, papirnati velikani (uz jednu ili dvije knjige poezije) bili su ogorceni na njegovo moralno ponasanje koje je, vjerovali ili ne, postalo formalnim razlogom Raosova izbacivanja iz Drustva. Unatoc tome, Raos je objavio do sada 6 romana (uskoro izlaze jos dva), mnogo prica, scenarija i feljtona. Osim pisanja bavi se i prevodjenjem s engleskog i francuskog. Zivi u Zagrebu, u stanu s mackom Jorgom, pise za nezavisni "Arkzin" i u slobodno vrijeme vjencava mladence kao gradski vijecnik ASH-a. Njegova zadnja knjiga "Uhvacen za izraz" (mix literature, dokumentarizma i publicisitike) govori o "Slucaju Raos" i ljudima iz Drustva hrvatskih knjizevnika koji su mu se ucinili dovoljno smijesni da o njima pise - Dubravko Horvatic, Branimir Donat, Nedjeljko Fabrio, Marija Peakic Mikuljan "et ostalorum sitnorum riborum", kako pisac navodi na ovitku svoje knjige.

    AIM: Sto je "Uhvacen za izraz"? RAOS: To je jedno krasno zezanje, koje ne sjedi covjeku na dusi. To je intelektualna igra, s vrlo malo pravih, dubokih osjecaja. Emocije su negdje drugdje. AIM: Kao u "Mayerlingu", koji bi vam trebao izaci za koji dan? RAOS: Tako je. U "Mayerlingu" ona i on, na neki cudan nacin otac i kci, zavrsavaju u incestu i samoubojstvu. A sve to treba prozivjeti, u romanu se stvari ne dogadjaju likovima, nego piscu. I sto je prema takvim lomovima nekakva hrpa pavijana koja se cerupa za mjesto u predsjednistvu nekakvog Drustva knjizevnika, da bi mogla zdipiti parsto maraka? Pisati knjigu o kokosima i knjigu o ljudima niposto nije isto. Kad pises pravu prozu, pa poslije gledas sto si napisao, cisto ti nije jasno kako si ziv. Danas knjizevnost ljudima ne znaci nista jer pisu romane kao da slazu pasijans. AIM: Znaci li to da vam je "Uhvacen za izraz" bilo lako pisati? RAOS: Zabavljao sam se da to nije za ljude. To je bilo manje posao, a vise odmor i rekreacija. A najvise me je od svega zabavljalo njihovo uvjerenje da se toliko oko njih trudim zato sto su oni sami po sebi vazni. Bili su zabavni bas zato sto su bili nevazni. Jer bas je to prava bit igre. Ne igramo se nikad ni s cim sto je vazno i sudbonosno. Igra je kad se, recimo, pretvaramo da o prelasku nekakve lopte preko nekakve crte ovisi sudbina svemira. Vidite, mislim da bas tu negdje lezi izvor motorike te knjige. Njen dramski sukob ne lezi, kako bi se u prvi cas moglo pomisliti, u natezanju mene i njih - da je to tako, ta knjiga ne bi bila samo glupa, nego i sitnicava i beskrajno dosadna. Njezin se pokretacki dramski sukob krije zapravo u kontrastu onoga sto ti ljudi doista jesu i onoga sto misle da jesu. I u zelji tih ljudi - dakle moralnih bica obdarenih slobodom volje - da se izdignu iznad ljudskog. To jest da postanu kokosi. AIM: Kad smo vec kod slobode, morala i volje, upravo se u beogradskom "Vremenu" vode polemike izmedju Alesa Debeljaka i njegovih beogradskih kolega i prijatelja o ulozi pisaca u stvaranju ovoga rata. Sto mislite o tome? RAOS: A cujte, otidjite u svako seosko dvoriste i analizirajte situaciju. Koga briga sto misle kokosi? Intervjuirajte pijevca, to je bitno, a kokosi k'o kopuni, to i misle. Kako govoriti o nekakvoj ulozi intelektualaca u ovom ratu, kad su se oni mahom odrekli da to budu? Kakva je to borba ideja prethodila svemu sto se zbilo, kakva intelektualna strujanja? Pojavili su se ljudi s parama, sjeli ljudima na cobanske komplekse, i kud svi Turci tud i celavi Mujo. Krcmari su kupili mozak za dvije marke kilo. Danas se pjene da ih Milas vrijedja sto to konstatira. Ali ih sama ta cinjenica ne vrijedja. AIM: Na ovakvu prostu sliku svega sto se dogadjalo, i beogradski i ovdasnji intelektualci i pisci duboko bi se uvrijedili, jer time potcjenjujete njihovu povijesnu ulogu, zbog koje se i pisu tolike citke i necitke stranice. RAOS: Cujte, jel vi to mene zezate? AIM: Ni najmanje. RAOS: Onda, bez uvrede, ne razumijete nista. Sto kod nas uopce znaci inteligencija? Kad je koji inteligent uopce nesto znacio? "Neki pesnik", sto rece general Raseta za Vladu Gotovca. Da bi nesto znacio, intelektualac mora nesto i proizvoditi. Gole akademske titule mogu jos fascinirati samo umirovljene generale poput Franje Tudjmana. A covjek s ulice - s pravom - trazi nesto konkretnije. "Vale, vole i volicu!" Sto bi rekla Matoseva kravica svom "Ljubavniku sramezljivom". "Ubija me slovo. Djela molit cu." A kod nas knjizevnik nije proizvodjac knjiga, nego njihov surogat. Ako poznajete knjizevnika, onda ne morate citati sto je napisao. Knjizevnici su alibi za necitanje. AIM: Ipak oni sebe dozivljavaju kao velike i vazne i sudbonosne povijesne figure? RAOS: Zato sto su umjetnici po svojoj naravi fantasti. AIM: Sto onda kao fantast radite u gradskoj vijecnici? RAOS: Ja kao pisac nista. A kao gradjanin zastupam svoje sugradjane. Ja nisam dosao tamo praviti knjizevnost, nego politiku - pa makar ponekad, mozda, i na pomalo literaran nacin. Ali to je samo stvar stila. AIM: U svojim tekstovima u "Arkzinu", cesto problematizirate pitanje Hrvatske, hrvatstva i njegove povijesne uloge, pa se sa svim tim lijepo i sprdate, posebno kada se obrecnete, nimalo nevino, na cvijet hrvatstva, njegov hercegovacki cvjetak, a znate i sami da to danas nije popularno. Kako balansirate izmedju svog hercegovackog porijekla i te kritike? RAOS: Prvo, ja kad govorim o Hercegovcima, ne mislim time na jednu teritorijem ogranicenu grupu ljudi, nego na jedan mentalitet koji oni simboliziraju. To vise nije Hercegovac s velikim, nego hercegovac s malim slovom, kao kad za nekoga velimo da je cigan, zidov, sicilijanac, filistar ili spartanac. Ne postoje losi i dobri narodi, postoje samo dobri i losi ljudi - to je osnovna ideja krscanstva. Razlika je samo u tome sto ljudi, i u dobru i u zlu, iskazuju nekakav nacionalni stil. Ustasa ce maljem, a cetnik kamom, i to je sve. Pitanje folklora, a ne morala. Nisu svi Hercegovci hercegovci. Ima tu i krasnih ljudi... AIM: Naprimjer tko? RAOS: Naprimjer ja. AIM: Sad vise ne sumnjam da ste hercegovac. RAOS: Da, da, krasnih ljudi, koji spadaju medju najzesce protivnike Tudjmanova rezima. Zato sto shvacaju da on, podilazeci tom primitivnom, seljackom, plemenskom, ne unistava samo Srbe - a i Srbi su ljudi, a smrt cak i neprijatelja moze biti u najboljem slucaju samo najmanje zlo, a ne razlog za veselje - nego i Hrvate, pa i same Hercegovce. Sto ce zbog te zadrtosti na koncu ostati od Hrvatske, i tko je od toga rata stradao gore - i jos ce stradati - od samih Hercegovaca? Ne mislim pritom na onih nekoliko mafijuna, nekakvih ciganskih poglavica za koje citavo pleme prosi i prebire po smecu, nego na narod, na raju ... AIM: E, da ne zaboravim, rekli ste mi ispricati jednu intimnu tajnu. RAOS: I hocu, sad cu je odati ... AIM: Je li iznenadjenje? RAOS: Za mene je hrvatska vlast pala s mostarskim mostom. Krv se pobunila ... AIM: Da znate, jest iznenadjenje, pa gdje ste do tada bili, sto ste mislili? RAOS: Do tada je sve to islo intelektualnom periferijom svijesti, ali ovo je zasjeklo u zivac, u najosjetljiviju jezgru. Vukovar je bio strahota, ali nekako apstraktna. On nije bio moja krv i moje meso. A mostarski se most srusio u meni. Svoga djeda, Iliju Jakovljevica, novinara i pjesnika, nisam dozivio jer su ga ubili komunisti. Sto da mu kazem kad stupim pred njega? Ti si iz Mostara dosao u Zagreb umrijeti za Hrvatsku, a sad je Hrvatska dosla u tvoj Mostar da ga obescasti, da mu srusi most... U Mostaru za djevojku kazu da je "cila". Sto sad misle, da se cast dade zalijepiti selotejpom? Jednom sruseni most nece vise nikada podici. AIM: No nisu li ipak vazniji ljudski zivoti, kako tvrdi general Praljak? RAOS: Zasto mu onda nisu bili vazniji kad se trebalo klati za nekakvu vukojebinu? Koliko je ljudi moralo poginuti za nekakav pasnjak za dvije ovce, i to je svima bilo normalno, ali most toga nije vrijedan. Ako se protivis ubijanju, ako ti je ljudski zivot najvece dobro, idi u fratre. Za vojskovodju su ljudski zivoti potrosni materijal, to je realitet rata. Zlocin se, kao i obicno, pokusava pokriti sofizmom. Ali bit price o mostarskom mostu uopce i nije u tome vrijedi li taj most vise od ljudskog zivota, i vise od nekog plandista za ovce. Bitno je pitanje, ako je netko mogao pucati u toliku nevinost i ljepotu, sto je tek onda spreman uciniti covjeku, neprijatelju kojega mrzi? Takva dilema promasuje samu bit umjetnosti. Ona dokazuje neshvacanje cinjenice da ljepota samim svojim postojanjem spasava ljudske zivote. Da je taj most ostao, danas bi u nj' gledali i Hrvati i Muslimani, i rekli: Bez obzira na Jahvu i Alaha, ipak postoji nesto sto nam je svima sveto, mozda mozemo potraziti jos nesto zajednicko, nekakav zajednicki nazivnik ljudskosti. I to je onda kraj rata i pocetak mira. Ali za one koji su ga srusili, on je bio samo hrpa kamenja, nesto preko cega se "oda". Za onoga za koga je taj most samo kamen, i covjek je samo meso. Mozak po dvije marke kilo, da se vratimo krcmaru Milasu koji je u jedan poetski izricaj sabio svu bit Tudjmanove politike. Onaj koji je srusio taj most nije srusio samo most izmedju dvije obale Neretve, pa cak ni samo izmedju Hrvata i Muslimana, nego i izmedju sebe i ljudskoga roda. I pretvorio samog sebe u golo meso, u kamen. AIM: Most je, koliko je meni poznato, srusila jedna poznata splitska brigada, dakle hrvatska vojska, pa prema tome je i Tudjman, kao vrhovni komandant, za to morao znati, pa cak mozda i odobriti... RAOS: Ja ne bih isao tako daleko. Ali bih konstatirao da je rusenje mostarskoga mosta bio ratni zlocin po svim odredbama medjunarodnoga prava, a da to nitko nikad nije konstatirao, a jos manje zbog toga nekog pozvao na odgovornost. S druge strane, ja sam iz nekih izvora doznao - istina, post festum - da je to rusenje mosta bilo planirano sest mjeseci unaprijed, da se za to znalo, da je trebalo srusiti "turski most". I vidite, tu covjeku stane pamet. Kako takav most moze biti "turski"? Zar je Partenon grcki? Tko meni moze oduzeti moj Partenon? Tko ima pravo da meni, kao covjeku, oduzme moj most i daruje ga "Turcima" - pa makar i samo zato da bi im ga srusio? Takva su djela bastina covjecanstva, i onaj tko se odrice njih, odrice se vlastite ljudskosti. Onaj tko to cini u ime Hrvatstva, izbacuje nas iz ljudske zajednice. Ali oni koji to ne shvacaju, ne mogu shvatiti ni sto je to uopce ratni zlocin... RAOS: Malcice pojasnite, postaje zanimljivo. AIM: Pazite, Srbija stiti "svoje" ratne zlocince, kao, da ne padne ljaga na srpski narod. Mi opet pokusavamo pod tepih zgurati vlastite zlikovce, i to ne samo iz ovoga rata, nego citav jedan Jasenovac. I pritom ocito nikome nije jasno da ratni zlocin nije zlocin protiv pojedinca, pa cak ni neke nacije, nego protiv citavog covjecanstva. Kad taj "crime against humanity" kod nas prevode kao "zlocin protiv covjecnosti", time ne pokazuju samo nepoznavanje engleskog, nego i potpuno neshvacanje prave i pravne biti toga krimena. Zlocin, naime, moze biti protiv pojedinca - ako vas, recimo, pljusnem - i onda me vi mozete tuziti ili mi oprostiti, jer se to tice samo mene i vas. Ali ako vam, recimo, slomim palac, onda sam ucinio zlocin protiv citavog naroda, jer sam time ugrozio moralne temelje drustva, i to se djelo -- bez ozbira na zrtvin oprostaj - goni po sluzbenoj duznosti. A ratni je zlocin zlocin protiv citavog covjecanstva, jer ne ugrozava samo zrtvu, nego sam opstanak ljudskoga roda. I zato je izvan pameti da nekakav Vuk Draskovic, samo zato sto je Srbin, proziva mene zbog Jasenovca samo zato sto sam Hrvat. Jer i ja sam, samom cinjenicom da sam covjek, Paveliceva zrtva. I to je bestidno, zrtvu proglasavati krivcem! Kad se to jednom shvati, da Pavelic pred svakim Hrvatom nije kriv samo zato sto je ubijao i Hrvate, vec i time sto je ubijao Srbe, prestat ce se licitirati sa zlocinom i zlocincima, tko je koga i kako, i tko je vise ili manje. Idi Amin je kriv meni osobno, kao sto i Karadzicevu glavu, kao osteceni, moze traziti svaki crnac sa Zanzibara. Ratni zlocinac ne pripada ljudskom rodu, pa prema tome niti jednoj naciji. To je covjek koji se odrekao svoje ljudskosti. On je prirodni neprijatelj svakog covjeka. AIM: Lijepo ste rekli, kad se to shvati... Nisam radikalni pesimista, ali to je na Balkanu jos uvijek metafizika, i jos dugo ce biti, bez obzira tko vladao. RAOS: Nece se shvatiti dok razmisljamo plemenski. Ovaj je rat raspirilo uvjerenje da je jedan narod, ili jedna ideologija, svojim Jasenovcem ili Bleiburgom, pocinila zlocin nad drugim narodom ili ideologijom. A ratni zlocin moze pociniti samo jedan covjek nad citavim covjecanstvom. AIM: Vratimo se malo na ono sto vam je blisko, na jezik. Sjecate se kad je proljetos Vice Vukojevic izasao s prijedlogom o preuredjenju hrvatskog jezika na prilicno luckast nacin, sa mnogo "ustasluka" i proslostoljetnog pravopisa? RAOS: Sjecam se, naravno. AIM: I sad zamislite stetu koja je mogla nastati korienskim pravopisom - izvitoperene rijeci, najmanje 99,99 % nepismenih Hrvata, nanovo bubanje gramatike, prevodjenje knjiga, akata i spisa na novi jezik... RAOS. Zamisljam. Da su nam to s jezikom pokusali napraviti Srbi, mjesto bi im bilo u Haagu, jer to sto rade s njim nosi sve odlike genocida. AIM: Mislite li da se steta koja se ovakvim ludorijama zakotrlja moze opravdati cinjenicom da je netko budalast i da se, nolens volens, nasao na poziciji da odlucuje ili predlaze? RAOS: Cekajte, to je rizik demokracija. U diktaturama vladati i odlucivati smiju samo pametni, kreposni i nepogresivi. U demokracijama svojom sudbinom odlucuju ljudi kakvi jesu: vise glupi nego pametni, vise pokvareni nego puni vrlina, ljudi koji cesce grijese nego sto su u pravu. Sve je tu u redu dok se covjek u granicama zakona i moralno dopustivog bori za nesto u sto vjeruje. Stvari prestanu biti u redu kad se ti zakoni prestanu postovati, i kad se ljudima namece nesto sto nije njihova volja. Ja nemam nista protiv toga da netko javno propovijeda svoje sulude ideje o, primjerice, jeziku. Cinio je to, napokon, i jedan Theodore Roosevelt, gorljivi pristalica radikalne reforme engleskog pravopisa, prema kojoj je ona Paveliceva bila cista kozmetika. Ja sam samo protiv toga da mi neznalice i nepismenjaci, koji nemaju blagoga pojma cak ni o tome sto jezik uopce jest, propisuju kako cu ja pisati i govoriti. I da se pritom sluze drzavnom prisilom. Theodore Roosevelt je bio americki predsjednik, pa ipak to nije iskoristio da ljudima nametne svoje ideje o jeziku. U tome je razlika izmedju njega i Pavelica. Ne u idejama, nego u tehnikama njihova provodjenja. AIM: Ako stvari gledamo u kontekstu, kontinuitet gluposti zapravo... RAOS: ... traje od Adama. AIM: ...hocu reci, i nije tako bezazlen. Ako i uzmemo da u Hrvatskoj vlasti nema toliko caknutih kao sto se obicno tvrdi, cinjenica jest da su jako dobro rasporedjeni. Sto velite o tome? RAOS: Citirat cu vam jedan krasan haiku Yukija Mishime: "Nasi politicari,/kao i financijeri,/svi su budale." Nije to nikakav nas specifikum. A te su budale stvorile japansko cudo. Nije problem u budalama, jer glupost je zrak koji svaki dan disemo. Problem je u deblokiranju demokratskih kocnica koje tu glupost obuzdavaju. AIM: Ne mozete, medjutim, poreci cinjenicu da to narod na poseban nacin zabavlja... RAOS: Zabavlja? Znate sto je onaj Kinez molio Boga? "Daj mi dug i dosadan zivot." Pa dobro, mozda to nekog i zabavlja, kao i citav ovaj rat i sve te strahote, no sto o tome reci? O ukusima se ne raspravlja.

    ALEN ANIC