AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 17 JAN 1996 14:10:06 GMT

    Ispovjest politickog zatvorenika Haruna Hadzica, lidera SDA za Crnu Goru

    TAJNA "PLISANE" SOBE

    Tekst:

    Crnogorski rezim je prije dvije godine osudio lidere i clanove legalne i legitimne Stranke demokratske akcije za Crnu Goru na ukupno 87 godina zatvora. Okrivljene je, poslije skoro 28 godina provedenih na robiji, nedavno abolirao predsjednik Bulatovic. Harun Hadzic, lider SDA za Crnu Goru, nakon gotovo dvogodisnje robije govori specijalno o tome kako su on i njegove kolege uhapseni, kroz kakvu su torturu prosli, kako su tretirani u zatvoru, kako su dozivjeli sudjenje, aboliciju, izlazak iz zatvora... Ispovijest politickog zatvorenika nasih dana izgleda ovako:

    KAKO JE POCELO: 26. januar 1994. godine policija je uhapsila Rasima Sahmana, generalnog sekretara SDA Crne Gore. Bio sam svjedok tog hapsenja jer sam se slucajno zatekao u njegovom stanu. U sobu je iznenada upala grupa od pet do sest dobro naoruzanih ljudi u maskirnim uniformama. Komandovali su: "Mir, i da se niko ne mice sa mjesta gdje se zadesio", i naredili Rasimu Sahmanu da podje sa njima.

    Posto se Rasim nije vratio, sjutradan je njegova porodica pokusala da sazna nesto o njemu. U policiji u Rozajama, Beranama i Bijelom Polju rekli su da oni o tome nista ne znaju. U medjuvremenu, policiji u Rozajama, hapsi Erdzan Fetahovic, predsjednik humanitarnog drustva "Merhamet". I on je, takodje, nekud odveden. U Bijelom Polju, su takodje uhapseni neki Muslimani odvedeni u nepoznatom pravcu. Za Omera Omerovica iz Bijelog Polja pronijela se glasina da je nadjen mrtav u kanalu. U porodicama uhapsenih zavladao je strah.

    Nakon dva dna primio je mene i clanove porodica uhapsenih ministar pravde u Vladi Crne Gore Filip Vujanovic. U tom razgovoru gospodin Vujanovic je rekao da ne zna nista o bilo kakvim hapsenjima. Trazili smo od njega samo potvrdu o tome da se uhapsene osobe nalaze u rukama drzavnih organa. Ministar Vujanovic je onda razgovarao sa nekim telefonom, a potom nam rekao da dodjemo oko 13 casova i da ce on u medjuvremenu pokusati da nesto sazna. Moj licni utisak je bio da ministar zna nesto o uhapsenim. U 13. casova kod ministra Filipa Vujanovica usao je samo Hamid Sabovic. Ubrzo se vratio sa informacijom da gospodin ministar nije u medjuvremenu uspio da bilo sto sazna o uhapsenima. To nas je jos vise zabrinulo. Pokusali smo da se nenajavljeni obratimo nekom u MUP-u Crne Gore. Medjutim, na prijavnici su nam rekli da ministar policije gospodin Nikola Pejakovic nije tu, i da ne postoji neka druga ovlasacena osoba koja bi mogla da nas primi.

    KAKO SAM UHAPSEN: Krenuli smo kuci vozilom SDA kojim sam licno upravljao. Na izlazu iz Podgorice, u mjestu Zlatica primijetio sam da za nama, na udaljenosti oko 200 metara, ide policijski auto. U mjestu Bioca, na jednom prosirenju policijska patrola nas je zaustavila. Zatrazili su od nas isprave, pretresli nas i vozilo. Nista nijesu nasli. Naredili su da se vratimo u Centar bezbjednosti Podgorica... Tamo su nas uveliu hol zgrade CB-a i rekli da cekamo. Nakon pet do deset minuta vratili su se. Odveli su Kemala Sahmana i Ertana Fetahovica. Hamid Sabovic i ja smo negodovali i na portirnici trazili objasnjenje o cemu se radi. Interesovali smo se da li su pomenuti ljudi uhapseni. Nijesu nam dali nikakvo objasnjenje, vec su se ignorantski i sa podsmijehom odnosili prema nama. Nakon dvadesetak minuta saopstili su da mi dvojica mozemo ici. Opet smo trazili da nas primi neko od nadleznih i objasni nam o cemu se radi, ali nam nije udovoljeno.

    Hamid Sabovic i ja smo izasli iz zgrade CB Podgorica i konacno krenuli kuci. Medjutim, u mjestu Miocka u kanjonu Morace ponovo nas zaustavlja policija. Oduzeli su mi isprave i naredili da vozim za njima u pravcu Crkvina. Na Crkvinama su se zaustavili. Naredili su da ne izlazimo iz kola. Tu smo cekali vise od pola sata. Oni su sa nekim razgovarali radio- vezom. U medjuvremenu je stiglo i policijsko vozilo iz pravca Kolasina. Nakon kraceg dogovaranja, naredili su da vozim za njima u pravcu Kolasina. Kad smo stigli do motela "Bjelasica" dali su mi znak da tu stanem i cekam. Pored nas je bila policijska patrola. Cekali smo oko dva sata. Pao je mrak. Vrijeme je bilo hladno. Padao je snijeg.

    Negdje oko 19 casova, iz pravca Mojkovca stigao je policijski auto, sa dugim svjetlima uperenim u mom pravcu. Zaustavio se i kao po komandi otvorila su se bocna vrata. Zaslijepljen farovima vidio sam kako mi se, odlucno i hitro, priblizavaju dvije siluete. U tom trenutku stajao sam pored vozila. Shvatio sam da je nastupio trenutak hapsenja. Ocekivao sam da mi ti ljudi kazu: "Imamo nalog za hapsenje", "U ime zakona..." i slicno. Nista od toga. Jedan od njih, grubim policijskim zahvatom zavrnuo mi je desnu ruku iza ledja, zatim lijevu, a potom stavio lisice. Zategao ih je maksimalno. Za to vrijeme drugi policajac mi je, kao u filmovima strave i uzasa, nabio na glavu nekakvu vrecu, stavivsi mi preko ociju cvrst i neprovidan povez.

    POLICIJSKA TORTURA: Policajci su me ugurali u njihova kola tako grubo da sam cjevanicama udario o prag vrata automobila. U autu su me vrijedjali na nacionalnoj osnovi, upucivali mi najvulgarnije psovke, vrijedjali moja nacionalna osjecanja. Psovali su Aliju Izetbegovica, Sulejmana Ugljanina, mudzahedine... Psovali su majku tursku, trazili da recitujem stihove iz "Gorskog vijenca". Prijetli: "Sta vi hocete. Pobicemo vas sve."

    Cutao sam. Na njihovo insistiranje rekao sam im kako pocinje "Gorski vijenac". Propratili su to psovkama i rijecima: "Vidi sto se raspricao". Onaj sto je sjedio do vozaca, pitao me: "Hadzicu, je li te strah"? Odgovorio sam - nije. "Znaci osjecas se mocnim", dodao je on. Odgovorio sam: Ne nego se osjecam pravim. Onda je isti glas nastavio: "A, dobro, Hadzicu, znas li da si kidnapovan?" Ovog puta nista nijesam odgovorio. On je nastavio: "Jesi li cuo za vojvodu Kornjacu"? Kratko sam rekao - ne, i pored toga sto sam za nekog Kornjacu cuo. "E imas priliku", nastavio je on, "da upoznas Kornjacu. Vodimo te njemu u Focu. Bices ziv odran i bacen u Drinu"...

    Nakon otprilike tri sata voznje, mada zbog vezanih ociju nijesam imao pravu predstavu o vremenu, stigli smo u "Focu". Jedan od njih je uzviknuo:"Evo lidera. Spremite mu docek." Onda su me izveli iz vozila i gurnuli da idem prvi.. Odjednom su me poceli snazno udarati sa svih strana. Dvojica su me pridrzavala i gurala naprijed. U magnovenju sam shvatio da prolazim kroz spalir ljudi koji me udaraju nogama i rukama, po cijelom tijelu, glavi i licu. Sve je to propraceno najvulgarnijim psovkama i uvredama. Na glavi mi je i dalje bio povez preko ociju. Od udaraca sam padao i ustajao, dok su me dvojica od njih pridrzavala za nadlaktice i vodili dalje.

    Uveli su me u jednu prostoriju, kako sam kasnije vidio, velicine 3x3 metra. Zidovi su do polovine bili oblozeni plisom. Na plafonu su se nalazila cetiri jaka reflektora. Na jednom od zidova nalazio se rupicasti lim oblika prozorskog okna povrsine 100 x 60 cm. Iza tog lima, za svo vrijeme mog boravka u toj prostoriji naizmjenicno su se smjenjivale ekipe koje su me tukle i one koje su me saslusavale. U uglu te sobe nalazio se radijator, koji je razvijao tako visoku temperaturu, da je od tog silnog grijenja vazduh podrhtavao. U sklopu te prostorije nalazio se WC, sa posebnim vratima. Cesma nije radila i nije bilo vode za pice.

    Nastavili su da me tuku, psuju i vrijedjaju jos nekoliko minuta. Pao sam na pod. Cuo sam kako jedan dio tih ljudi izlazi iz prostorije. Nastao je tajac... Iznenada me neko grubo zgrabio za glavu, strgao mi onu vrecu sa glave i povez sa ociju. U tom trenutku sam vidio tri izoblicena lica nagnuta nada mnom. Izgledali su kao utvare...

    ISCASENJE VILICE: Jedan od njih kezio je zube, smijao se cinicno, prijeteci: "Gotov si majku ti tursku, mudzhedinsku". Snazno me udario nogom u predijelu lijeve strane lica. Iscasio mi je vilicu. Od tog udarca nekoliko mjeseci sam imao problema sa uzimanjem hrane: vilica je iskakala iz zgloba, culo se skljocanje a imao sam jak bol. Naredili su da naizmjenicno radim sklekove i cucnjeve, nekoliko stotina puta. Zbog visoke temperature u prostoriji, i mog zamora, obilno sam se znojio. Kad bih od umora zastao, cula se naredba - "radi". Nakon dva do tri bio sam potpuno fizicki slomljen. Bez obzira na njihove naredbe vise nisam mogao da radim. Lezao sam potpuno iscrpljen na podu.

    A onda sam cuo stravicne krike oko prostorije u kojoj sam se nalazio. Cuo sam jake udrace, u serijama od po 20 do 30.puta. Cuo sam stenjanje, tupe udarce koji su zadavani nogama i rukama. Cuo sam i udarce palicom. Prepoznao sam glasove nekolicine uhapsenih. To su bile moje kolege iz stranke.

    Odjednom sam cuo kljuc u bravi. Vrata su se otvorila. Usla trojica ljudi u civilnim odijelima. Jedan visok i crnomanjast bio je u dzemperu zasukanih rukava. Drugi u trenerci i patikama, nekako kosih ociju "mongolske face" - drzao je palicu u rukama. Treceg ne mogu da opisem... Sva trojica se se polako priblizavala. Nista nijesu govorili. Ja sam stajao u uglu sobe i gledao ih. Sve mi je izgledalo nestvarno. I dalje sam bio pod dojmom da sam kidnapovan i da se nalazim u Foci, jer su mi prilikom hapsenja tako rekli. Onaj "kosooki" mi je rekao da cu morati da pricam, da on ima nacina da me natjera na to i da ce me zivog odrati "jer su njemu u Bosni Muslimani zivog brata ispekli". Zaprijetio mi je da ce mi staviti "trkopis" (elektrosok na genitalijama p.a) i da nikad vise necu vidjeti svoju porodicu. Rekli su mi da se vec vrsi obrada moje porodice... Poceli su da me tuku zestoko, zastraasujuce, svuda po tijelu , po licu, glavi. Psovali su Aliju Izetbegovica, govorili da vise nema mira, da ce Muslimani biti unisteni. Pitali su me ko mi je davao podatke o etnickom ciscenjem Muslimana iz Bukovice kod Pljevalja, koje sam kao poslanik iznosio u republickom parlamentu. Rekli su da oni dugo prate sto govorim... Tukli su me i prijetili:"Hoces jos da govoris u parlamentu, hoces jos da ides kod ministra". Otisli su i naredili da nastavim da radim sklekove.

    Poslije izvjesnog vremena usao je kod mene plavokosi covjek, sa ridjom bradom. Imao je oko cetrdeset godina. Bio i kariranoj zimskoj kosulji, otkopcanog dzempera. Pitao me zasto se drzim za stomak. Ja sam bio savijen od zadobijenih udaraca u predjelu karlice i donjem dijelu trbuha. Zbog jakih bolova sam mislio da su mi pokidana crijeva. Primijetio je "kako izgledam". Interesovao se da li me neko tukao. Prisao mi je blize. Opipao mi je nos i pitao da li je slomljen. Primijetio je i da sam sav u krvi. Pitao me "da li da pozovemo ljekara".

    Sjetio sam se Jozefa Mengelea i japanskih eksperimenata nad kineskim zarobljenicima u Drugom svjetskom ratu i rekao mom "sagovorniku" da mi nista nije i da mi ljekar ne treba. Ridjobradi je samnom razgovarao nekoliko sati, a za svo to vrijeme iza rupicastog lima cuo se zamor ljudi koji su pratili nas razgovor. Kada im se nesto ne bi svidjelo ispustili neki neartikulisani krik i stavili mi do znanja da govorim "kako treba". Nakon izvjesnog vremena ugasili bi svijetlo i tako dali znak "ridjobradom" da izadje. Onda bi oni usli i nastavili sa seansama batinjanja. Umjesto "ridjobradog" razgovore je nekoliko puta obavljao i "mrsavi crni". Oni dvojica kad su me saslusavala bila su "dobri i blagi". Rekao sam im da cu sve sto hoce preuzeti na sebe, samo da mi ne maltretiraju porodicu, pogotovu oca jer je star i bolestan.

    KAKO SAM ODGRIZAO PARCE JEZIKA: Batinjanje i fini razgovori su se smjenjivali naizmenicno, a onda reflektori i cucnjevi, bez prestanka. Mislio sam da sve to traje najmanje nedelju dana. Izgubio sam osjecaj za vrijeme. Svjetla su bila upaljena non-stop, tako da nijesam mogao znati kad je dan, a kad noc. Za sve to vrijeme oka nijesam sklopio. Nijesu mi to dozvolili. Osjecao sam bolove po citavom tijelu. Osjecao bolove i tupost u glavi. Boljela me vilica. Od udaraca koje su mi zadavali po glavi i licu posjekao sam jezik, tako da se prace jezika drzalo sa strane. Bio sam primoran da to parce jezika - odgrizem. Kada je ridjobradi dosao da "nastavimo razgovor" rekao mi je da moram uzimati hranu. "Bolje ti je, inace ces sebi uciniti gore" - savjetovao je. Jos ranije su unijeli parce hljeba i malo sira i otavili na prozor od WC-a... Poceo sam da razmisljam da mozda i nijesam kidnapovan i da cu mozda, ipak, prezivjeti sve ovo. Kad je ridjobradi otisao uzeo sam parce sira i hljeba. Usta su mi bila kao skamenjena. Nijesam mogao hljeb da zvacem, a sir je bio slan kao otrov. Na povrijedjenom dijelu jezika osjetio sam uzasan bol od soli. Glad nijesam uopste osjecao, ali mi se cinilo da mi utroba gori od zedji. U WC -u nije radila cesma, nije bilo vode za pice. Usta i grlo su mi se lijepili. Pitao sam se gdje su granice ljudske i moje izdrzljivosti.

    ELEKTROSOKOVI:Iz drugih soba i dalje su dopirali su krici mojih partijskih kolega. Prepoznao sam ih. Zacudo, tada sam nekako postajao jaci, dobijao sam neku snagu i govorio sebi "moramo izdrzati". Kod mene su utrcali oni sto tuku. Gledao sam ih i cudio se kakvi su to ljudi, kakve su to masine? Imaju li ljudskih osjecanja? Gdje su granice njihovog sadizma? "Kosooki" je naredio da se okrenem prema zidu. To je kao i uvijek bilo propraceno psovkama i uvredama, prema kojima sam postao gotovo ravnodusan.

    A onda, onda sam cuo zvuk slican elektricnoj bor -masini. Istovremeno sa tim zvukom osjetio sam dodir na vratu iza desnog uha. Bio je to strahoviri udar, slican gromu iz vedra neba. Za trenutak sam obnevideo. Osjetio sam udar u mozgu. Cinilo mi se da mi je u vrat neko odjednom zaboo stotinu eksera. Desna noga se pod jakim udarom elekticiteta savila i petom udarila u zadnji dio mog tijela... Skljokao sam se na pod. Naredili su da ispruzim lijevu ruku. Jedan od njih me drzao, a drugi snazno udarao palicom, dvadesetak puta. Utrnuo sam. Nista nijesam osjecao. Kao da su cula prestala da rade. Ruke su mi bile kao drvo, kao nesto sto nije sastavni dio mog tijela. Samo sam jasno vidio kako se pod udarcima obim mojih dlanova povecava...

    Okrenuli su me potrbuske. Jedan od njih se popeo na moja ledja. Gazio me poskakujuci. Drugi je sjeo na moja krsta. Uhvatio me za cjevanice i okrenuuo mi tabana prema gore. "Kosooki" me snazno udarao palicom po tabanima, dvadesetak puta. Onda opet nijesam imao osjecaj bola, ali sam se pretvarao i "uvijao" ne bi li ih tako natjerao da prestanu...

    UBIJTE ME: Potpuno sam bio iscrpljen. Nikakav strah nisam osjecao. Bilo mi je sve jedno da li da zivim ili da umrem. Rekao sam im da se ne izivljavaju nadamnom i da me ubiju. Onaj u dzemperu zasukalih rukava ponudio mi je pistolj i rekao: "Hoces sam da se ubijes!? Ubij se ti slobodno, ali znaj da snimamo svaki tvoj pokret. Jedna od ovi sijalica - reflektora na plafonu je ustvari kamera. Obucicemo te u uniformu Alijinih bojovnika i reci da si likvidiran, jer si uhvacen u ubijanju Srba u Bosni". Ostavili su me na podu i otisli, uz obecanje da ce opet doci. Nijesam mogao cipele da obujem... Znao sam sta slijedi: uskoro ce doci "ridjobradi" ili "mrsavi crni" - da nastavimo fini prijateljski razgovor. Razmisljao sam kako da izadjem na kraj sa ovim ljudima. Odlucio sam da prihvatim zapisnik onako kako ga sastave "ridjobradi" i "mrsavi crni".

    ODVODjENJE NA STRIJELJANJE: Taman kada sam pomislio da sam nasao spasonosnu formulu da izbjegnem mucenje, u sobu upada meni nepoznat lkjepuskast covjek u plavoj jakni i crnim pantalonama. Odveo me u drugu, isto tako plisanu prostoriju u kojoj su se nalazile dvije fotelje, pletene od pruca. Pitao me "cemu sve ovo" i "sta ja na sve ovo mogu da kazem"? Rekao sam da nijesam u stanju da uopste mislim, a kamo li da bilo sto kazem "u vezi sa ovim". Ustao je. Udario me pesnicom snazno u lijevo oko. Uzdrmao me, ali sam, ipak, ostao na nogama. Rekao sam mu da mi je ostetio oko i da ne vidim nista. Odgovorio je "pusti oko, pricaj gdje su 'ose', 'zolje', gdje su minibacaci i protivavionski topovi"? Tukao me svuda po tijelu. Odjednom je u prostoriju upao "kosoki" i rekao: "Nemojte ga vise tuci. Odobreno je njegovo strijeljanje. Vodimo ga na strijeljanje". "Ljepuskasti" je kazao:"Jeli odobreno. E onda je u redu. Idemo na straljanje".

    Stavili su mi kapuljacu na glavi i cvrsto povezali oci. Vodili su me kroz hodnik pravo, lijevo i desno. Kao kroz lavirint. Ucinilo mi se da ulazimo u neke podzemne prostorije. Onda sam osjetio hladan vazduh. Izasli smo vani. Ugurali su me u neko vozilo. Lisice su mi bile na rukama, a ruke iza ledja. Naredili su da sjednem na patos. Ledjima sam bio oslonjen na naslonjace vozaca i suvozaca. Sa moje lijeve i desne strane bila su sjedista, postavljenja po uzduznoj osi vozila. Osjecao sam da na tim sjedistima sjede ljudi cija su koljena bila u visini moje glave. Kako se vozilo kretalo ja sam "mlataroa" lijevo i desno, jer se svezanih ruku nijesam mogao oduprijeti.

    U jednom trenutku stavili su mi na ispruzene noge i stomak, neke teske torbe koje su mi otezavale disanje. Pokusavao sam da ih prsima odgurnem naprijed i tako stvorim prostor za disanje, ali su mi ih oni ponovo vracali na moj stomak. Zbog tezine torbi i zbog dugog sjedenja u neprirodnom i istom polozaju na tvrdoj podlozi prestala mi je cirkulacija krvi u nogama. Dijelovi tijela koji su se oslanjali na patos "oduzeli" su mi se. Nakon izvjesnog vremena zaustavili su vozilo i izasli vani. Ostavili su me samog. Cuo sam kako vani nesto razgovaraju sa nekim. Pretpostavio sam da traze mjesto za strijeljanje. A onda su usli u vozilo, ali neki drugi ljudi. Bar se meni tako cinilo...

    Voznjaje trajala dugo. U jednom trenutku osjetio sam "ubod" u glavu, pozadi sa lijeve strane. Trgao sam se od ostrog, ali ne mnogo jakog bola. Napregao sam sva cula. Osjecao sam da nesto rade oko moje glave. Oko "ubodenog" mjesta osjetio sam "pecenje" koje je postajalo sve jace i sirili se u koncentricnim krugovima. "Pecenje" je postajalo neizdrzivo. Uvijao sam se od bola. A onda bi se ponavljao cijeli postupak sa novim "ubodom" na novom mjestu na glavi. Pokusavao sam da odgonetnem sta mi rade. Jednom sam primijetio da nesto pale na mojoj glavi, i dok to gori proizvodi temoperaturu na kapuljaci na mojoj glavi, koja bi morala biti, recimo, od azbesta ili nekog drugog vatrostalnog materijala, tako da nije gorjela vec samo izazivala temperaturu i pecenje. U tom grcenju i uvijanju kapuljaca mi je malo popustila tako da sam ispod poveza (niz nos) vidio da mi pod nos prinose nesto u vidu plamena svijece ili upaljaca. Pomislio sam da nastoje da me uspavaju ili drogiraju. Kroz glavu mi je prosla misao da mozda hoce da mi ostete nervni sistem i da od mene nacine invalida. Uplasio sam se. Ne od smrti, vec od toga da me ne naprave degenerikom. Prvi put, tokom te voznje progovorio sam: "Ljudi sto to radite od mene? Imate li srca, imate li duse? Imate li vi ljudskih osjecanja, imate li djecu"? Covjek koji je sjedio sa moje lijeve strane rekao mi je :"Dosta! Prestani! Evo, stigli smo..." Pomislio sam da ce me sada streljati.

    Iznenada mi je skinuo kapuljacu saglave i povez sa ociju... Vidio sam da se nalazimo na ulazu u Rozaje. U koloni je bilo sedam ili osam policijskih vozila: landrovera, dzipova, niva..."

    Haruna Hadzica su policajci odveli kod njegove kuce. Tu je, pred policijskim kamerama otkopavao zakopano oruzja (poluautomatske i lovacke puske). Na sudjenju je kasnije izjavio da je to oruzje nije bilo njegovo, vec njegovog obezbedjenja. Poslije su ga policajci ponovo vratili u "Focu". Tamo mu je uruceno Rjesenje o pritvoru, izdato od Centra bezbijednosti Bijelo Polje...

    Predsjednik SDA za Crnu Goru je potom odveden kod Branislava Joksimovica,istraznog sudije Viseg suda u Bijelom Polju. Branio se cutanjem. Nakon toga vise nije bilo policijske torture. U bjelopoljskom zatvoru su prema Hadzicu postupali korektno. Poslije godinu dana, 28 decembra 1994. godine krivicno vijece Viseg suda u Bijelom Polju, predsjedavao sudija Radoslav Konatar osudilo je Hadzica na sedam godina zatvora. Sredinom proslog mjeseca crnogorski predsjednik Momir Bulatovic abolirao je okrivljene lidere i clanove Stranke demokratska akcije za Crnu Goru. Tako se Harun Hadzic, poslije gotovo dvogodisnje robije, nasao na slobodi. Ovih dana aktivno radi na aktiviranju mjesnih odbora svoje stranke koji su zbog policijske presije i hapsenja kompletnog rukovodstva bili zamrli sa radom.

    SEKI RADONCIC (AIM Podgorica)