AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 11 NOV 1995 21:38:45 GMT

    DOSSIER: PISCI, RAT & VLAST

    BY AGENCY AIM (Alternativna informativna mreza) AUTORI - Slavica MILETIC (Beograd, Srbija); Zeljko IVANOVIC, (Podgorica, Crna Gora); Anton BERISHAJ (Pristina, Kosovo); Fatmir ALISPAHIC (Sarajevo, Bosna i Hercegovina); Alen ANIC (Zagreb, Hrvatska). PRIREDIO: Alen ANIC

    AIM, ZAGREB, 11.11.1995. "Tko je piscima dao pistolje?!", zapitao se prije dvije godine crnogorski knjizevnik Miodrag Tripkovic kada je ugledao naoruzane kolege u Udruzenju knjizevnika Crne Gore. Primjetio je i kasete eksploziva i bombi. Mirne duse mozemo reci da su pistolje & ostalo pisci na svoj nacin cekirali i ranije. Ne zaboravimo da je oruzani sukob na tlu bivse Jugoslavije pripreman nekoliko godina jezicnim sredstvima. To je bio period najintenzivnijeg politickog angaziranja, posebno srpskih pisaca, koji su se ukljucili u proizvodnju ideologije nacionalizma. Za njih je taj period bio i najdjelotvorniji, jer su se njihove rijeci rasprostirale u mocnim drzavnim medijima. Izvjesno je da su knjizevnici politicki djelovali na razne nacine - individualno i institucionalno, stranacki i vanstranacki, za vladajucu ideologiju i protiv nje.

    U Srbiji je duhovni mentor rata bilo Udruzenje knjizevnika Srbije. Osnovano je kao strukovno ideoloska asocijacija pisaca. Tokom vise od dvije decenije pruzalo je podrsku, uz neznatna pojedinacna skretanja, vladajucem komunistickom rezimu na celu s Titom. Godinu dana poslije smrti dozivotnog predsjednika - 1981. godine - ukljucuje se u javni zivot kao aktivan cinilac demokratskih strujanja. Godina 1987. oznacava novu prekretnicu u djelovanju Udruzenja. Ono se okrece srpskom nacionalnom pitanju, koje je u SFRJ do tada bilo nedodirljiva tema.

    S dolaskom Slobodana Milosevica na celo Srbije Udruzenje knjizevnika Srbije postaje stozer vlast. Smisao demokratskog djelovanja i otpora rezimu promijenio se. Realni dio politickog programa rezima nije vise komunizam nego sestrinska ideologija - nacionalizam. U tom svijetlu, pisci se stavljaju na stranu vladajuce ideologije i postaju jedan od glavnih pogona za proizvodnju tzv. srpske istine, odnosno pogubnih nacionalnih mitova. Prije svega onog o srpskom narodu kao vjecitoj zrtvi, olicenog kosovskim stradanjima (i prije sest vijekova i dan danas, jer je historijska strela vremena pretvorena u mitski krug, u kojem se vremenski udaljeni dogadjaji neposredno dodiruju).

    Rane, nepravde, jame, genocid i ponizenja, redovni su sastojci njihove retoricke i mitotvorne produkcije, u kojoj se takmice Dobrica Cosic (od juna 1992. do juna 1993. godine, predsjednik tzv. SRJ); Matija Beckovic (autor cuvene fraze: "Svi Srbi u Hrvatskoj su ostaci zaklanog naroda"); Milan Komnenic iz radikalnog Srpskog pokreta obnove (SPO); Miodrag Perisic, clan Demokratske stranke Srbije; Vuk Draskovic, lider SPO-a; Zarko Komanin, Aleksandar Petrov, Brana Crncevic (medijski ideolog cetnistva, pise kolumne u tjedniku DUGA) i mnogi drugi. Drugaciji glasovi unutar Udruzenja s pocetka ranonacionalistickog perioda nisu imali nikakvog odjeka u javnosti, izmedju ostalog i zato sto su pripadali nosiocima funkcija u tada jedinoj partiji prije pluralizacije. Npr. medju takve se ubrajaju Borislav Radovic i Oskar Davico, te jos neke "obudjale" peronose.

    Pisaca koji su se od pocetka suprostavili ideologiji nacionalizma znatno je manje. Osim toga, njima na raspolaganju stoje nezavisna glasila, koja imaju mnogo manji domet i utjecaj nego drzavna. Specificno knjizevni mediji, knjige i knjizevni casopisi gotovo se mogu zanemariti kao sredstva sirenja politickih ideja, iz jednostavnog razloga sto rezim nije pribjegavao administrativnim zabranama knjiga (za sada ni jedan jedini slucaj), iako se u vise navrata okomio na nezavisna glasila. To je svakako i razlog sto je cisto knjizevna sfera ocuvala znatnu autonomiju.

    Na primjer, roman "Miran zlocin", jednog od prvoboraca novog rezima i istaknutog clana SPS-a Antonija Isakovica, lose je prosao kod kritike, dok su znacajne knjizevne nagrade u prethodnim godinama dobili pisci koji se nisu nikada stavljali u sluzbu rezima ili su mu se cak otvoreno suprostavljali. Sve relevantne knjizevne nagrade u 1993. godini dobio je roman "Sudbina i komentari" postmodernisticki orijentiranog pisca srednje generacije Radoslava Petkovica. Ugledna NIN-ova nagrada dodijeljena je 1994. godine mladom Vladimiru Arsenijevicu, piscu koji brani univerzalan, nelokalni karakter knjizevne teme, za roman "U potpalublju".

    Uopce, trend nacionalnih tema minuo je s pocetkom rata, te se danas takva djela ne mogu vidjeti na istaknutim mjestima u knjizarama. Nekolicina pisaca starije generacije, koji su knjizevnu reputaciju stekli znatno prije pocetka rata, izrazila je svoj protest odlaskom iz zemlje. To su prije svih Mirko Kovac, Vidosav Stevanovic, Aleksandar Tisma, pa i Filip David koji je cest gost u Hrvatskoj. Njihova imena pominju se u medijima samo u vidu "izdajnickih" izjava, a knjizevna slava im je znatno potamnela. Cak ih, da paradoks bude veci, knjizevne kolege okrivljuju za rat.

    Slozenost slike o ucescu srpskih pisaca u politickom zivotu dopunjuje i cinjenica da se neki autori kojima su nacionalne teme oduvijek bile bliske i koji su zbog toga od bivseg rezima bili optuzivani kao nacionalisti, nisu prikljucili sovinistickoj euforiji svojih kolega iz Udruzenja ili su barem vrlo brzo iskljuceni ili pak, shvatili podvalu, kao na primjer Ljubomir Simovic i Dragoslav Mihajlovic. S druge strane, Milorad Pavic, koji se svojim djelom pridruzio postmodernistickom svjetskom trendu, podrzao je ideologiju nacionalizma, posebno svojim izjavama o "genocidnom hrvatskom narodu", jos od turskih vremena.

    Sraz vulgarne politike, militantnih pisaca i lose literature nanio je stete i politici i literaturi. Posebno koban spoj dogodio se u Srbiji, gdje su nacionalisticki pisci do lakta u tudjoj krvi. U drugim drzavama nes(p)retno preminule Jugoslavije, produkcija rata od strane knjizevnika nesto je manje ocita.

    Kada su rijeci "pogurnule" rat i kada od prsta do oroza vise nije bilo daleko, hrvatski su pisci svoje nakostrijeseno patriotsko divljanje skrivali alibijem tzv. pravedne stvari rata - "Nismo mi njih napali, nego oni nas". Sto god rekli i napravili, ma koliko gnjusno i puno mrznje - mahali su nacionalnim alibijem. Tko god je pozelio mogao je sebi dati oduska i zapijenjeno vristati na Srbe, malobrojne intelektualce i cinicni Zapad.

    Ipak treba reci da ovdasnji pisci nisu toliko stvarali rat kao njihove srpske kolege. U Hrvatskoj je drugi problem, ali ne zato i manje opasan. Rijec je o fascinaciji drzavom i vodjom. Kao sum pozadine uz to ide i zaljubljenost u sikretizam religijskog i nacionalnog. Na odredjen nacin, to ne traje od jucer. Pisci u Hrvatskoj uvijek su nekog podrzavali, neovisno je li od srca ili od nuzde.

    "Drustvo hrvatskih knjizevnika" (DHK) javno je podrzavalo komunisticki sistem i bilo ideoloski stupom samoupravnog socijalizma. Iskreno ili ne, i njegov "najsvjesniji" dijelic. Do 1990. godine medjutim nije bilo prilike za ostvarenje onog sto su intimno odista zeljeli - nacionalnu drzavu svih Hrvata, cistu i precistu. Nije bez vraga cinjenica da je pocetkom te godine odrzana u prostorijama DHK-a i prva javna tribina Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), danas vladajuce stranke, koja je tada cinila svenacionalni pokret. U njoj su mnogi vidjeli spas od nadiruceg velikosrpskog nacionalizma. Ali su mnogi vidjeli i korist. Iz jednog politickog tabora, s lakocom su presli u drugi, koji doduse poslusnost zahtijeva cesce i dublje.

    DHK je mnogo puta pokazao da mu nije stalo do pisaca nego do toplih i njeznih odnosa s vlascu. Kada je primjerice Vlatko Pavletic brutalno smijenjen sa ministarskog mjesta, a Vlado Gotovac u glasilu HDZ-a proglasen Arkanom (poznati kriminalac i ratni zlocinac iz Srbije op. au.) DHK nije reagiralo niti jednom recenicom, vec je sutilo kao kokos pred klanje - glupo i nesvjesno.

    U to ime, nedavno je hrvatska spisateljica u egzilu Dubravka Ugresic patriotske pisce nazvala konobarima, jer stalno vole nekom sluziti - "(...) za vecu ili manju napojnicu, za veci teritorij, za vecu placu, za bolju kucicu i sluzbicu, za srebrni bestek, za ovo ili ono...".

    Uz servilnost, patriotske pisce u Hrvatskoj krasi osjecanje mesijanske uloge u ocuvanju Hrvatstva. Taj stav pretpostavlja kulturu kao simbol vodje, simbol "hrvatskog naroda" i nase pravovjerne krvi, zapravo nesto kao "arijevski komplot". Svoju ksenofobiju mnogi su tako naplatili sinekurama, intimnom blizinom poglavaru i stanom u elitnom djelu Zagreba. Za sebe vole reci da su drzavotvorni pisci, kao na primjer teoreticar kulturnog rasizma Dubravko Horvatic ("Zanima me koliko je tko danas drzavotvoran, odnosno spreman raditi za hrvatsku drzavu i braniti je NA BILO KOJI NACIN..."). To je sintagma koja sugerira da nema pisca do drzavnog pisca i da nema nacina do "bilo kojeg nacina".

    No najsmjesniji su oni pisci koji posto poto zele biti ideolozi light fasizma, politicki savjetnici "oca domovine", naknadni recenzenti mudrih poteza omiljenog vodje i pobozni udivljenici njegovih povijesnih odluka.

    Nitko toliko ne simbolizira bolest autoritarnog drustva kao ideolog rata Hrvata i Bosnjaka 1993. godine i najdrazi Tudjmanov savjetnik - Ivan Aralica. U danima hrvatsko-bosnjackog rata egzercirao je u feljtonima rezimskog "Vjesnika" bosnjacki narod i Aliju Izetbegovica; afirmativno je govorio o nacionalistickoj svijesti i huskao javnost na mrznju prema bosanskim Muslimanima. Sve one koji se nisu zeljeli ukljuciti u mrznju, posebno malobrojne nezavisne novinare, obiljezio je na svoj nacin - izdajice, integralni jugoslaveni i kroatocidi. To se Tudjmanu posebno dopalo, pa ga je "privio" jos blize sebi.

    Kada je prije cetiri godine JNA napala Hrvatsku, mnogi su pisci izgubili kompas i minimalnu distancu u odnosu na dogadjaje, koja je potrebna da bi se uopce bio pisac. No, zagubili su negdje uz put i neke ljudske kriterije. Tada su i nacionalno umjereni pisci navukli borbeni uzorak sudjelovanja u svetom nacionalnom trenutku. Pritom su cijeli jedan narod (srpski) proglasili djavolskim, a svoj uzdigli do Kristove visine. Pisalo se i govorilo mnogo toga na razne nacine. Bilo je zalopojki, mrznje i proklinjanja, a najvise (ne)svjesne boli sto njihove rijeci u ratu manje znace od tenkova.

    Jedna takva knjiga se zove "Ime zla" (na koricama je mrtvacka glava sa cetiri ocila na krilima muhe) i u njoj su sakupljeni kriptopoliticki clanci, eseji, crtice i providna vojno agitacijska propaganda. Autor je Dubravko Horvatic - predvodnik kulturno fasistoidnih projekata u DHK-u. Njegova je zelja bila dati ime zlu, ali tako da na koncu rjesenje bude - Srbija. Obzirom da nije dorastao problemu rata, kratkoj formi i slozenosti dublje analize zla, ogranicio se na pohvalu vlastitog Ja. "Ime zla" je najodlicniji primjer maksimalne "visine" proze "koja jest patriotizam, ali zasigurno nije dobro pisanje", kako pise Igor Mandic, popularni knjizevni kriticar.

    Hrvatska domoljubna poezija jos je manje prilicna od domoljubne proze. Jedini takav kolektivni uradak iz 1992. godine ima naslov - "U ovom strasnom casu". To je zbirka u kojoj je sudjelovala vecina ovdasnjih pjesnika, inspirana vojnim pohodom Srbije na Hrvatsku. Kako se ovdje voli reci: "krvozednog pravoslavlja na antemurale christianitatis". To je zapravo kic poezija koja u svojim lucidnim trenucima izgleda kao odusak u slasnom pljuvanju neprijatelja u fotelji daleko od fronta.

    Kada predsjednik DHK-a Ante Stamac ispjeva stih "(...) Antikrist je marxist od rodjenja (...) ceda orjune (jugoslavenski pokret u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata op. au.) poju nam opijelo / krvnicka narav prikriti se ne da...", onda se pitamo tko je uvazenom pjesniku dao doktorat iz knjizevnosti.

    Stihovi Paje Kanizaja, popularnog djecjeg pisca, mogu se jedino usporediti sa slicnim ostvarenjima (psihijatra) Radovana Karadzica: "Sto u Bosni Srbin snatri, kad ga vode psihijatri / Svanut ce vam bando skoro crni petak/ Prelaze i pisci s rijeci na metak".

    Religijsko-eshatolosko bauljanje pjesnika Borisa Biletica u haiku formi izrazava svu radost nacionalnog: "Lijepo li je biti Hrvat / predobri Boze / cekajuci Tvoj znak". Jadni Englezi i Njemci kada ne znaju kako je lijepo biti Hrvat.

    Da u tome ima nesto morbidno, kazuju izdvojene rijeci pojedinih pjesama: molitva, osveta, smrt, blato, pepeo, silovanje, mrak, Hrvatska, Bog, nistavilo, gnjili psi, grobovi, hrvatske oci, glad, bicevanje, petokraka, svastika, prkos, blato, banda, Srbi, krv i sl. Vladajuca kritika ocijenila je Zbirku "nezaobilaznom u razvoju ratne lirike u Hrvata". Preporucili su je i za skolsku lektiru, kako bi djeca znala kako je to biti Hrvat, "(...) uvijek u pravu, a nikad shvacen" (citat predsjednika Sabora RH).

    Apaurin nacionalizma medju dijelom pisaca ipak je malo ishlapio tokom zadnje dvije godine. Nakon pocetnog ludila, neki su pisci postojanje drzave prihvatili normalno, uz zelju da ne bude vlasnistvo jednog covjeka i njegove obitelji, kao na primjer pjesnik Vlado Gotovac, cija romanticno-nacionalna poezija danas izlaze opceljudsko supatnistvo. Veci dio je medjutim ostao zarobljenikom nacionalisticke politike HDZ-a. Neslaganje tih dvaju koncepcija proteklih je godina zapravo poznato kao "sukob suprotnih misljenja o hrvatskoj vladajucoj stranci i vladajucoj ideologiji".

    Vrhunac javnog sukoba bio je prosle i pretprosle godine izmedju pisaca umjerenih nacionalista, tzv. politickih opozicionara (u Matici Hrvatskoj te djelu PEN-centra) i tvrdih nepopustljivih nacionalsovinista bliskih vladajucem rezimu (dijelom u HAZU i DHK-a), koji "kulturu" vole zamisljati kao pizzu - malo vodje, malo tla i puno ciste hrvatske krvi.

    Sukob se dogodio nakon Praske deklaracije Upravnog odbora Hrvatskog PEN centra iz 1994. godine, koja govori o "obrani prava srpske, kao i svih manjina u Hrvatskoj". Poziva i na promicanje raznih oblika suradnje medju piscima u svima drzavama pokojne Jugoslavije. To je bilo previse za hrvatske nacionalne usi. Deklaracije je docekana na noz. Mediji su se uzvrtili trazeci "krivce". Caska ne casuci 28 clanova DHK-a ispisali su tzv. Peticiju, na celu s Dubravkom Horvaticem. Tome su se prikljucili i zaista ugledni klasici hrvatske knjizevnosti, kao npr. Ranko Marinkovic. Trazili su ostavku predsjednistva PEN-a. Obrazlozenje je bilo da su se kao Hrvati osjecali povrijedjeni. U njihovom bjesnilu nije bilo argumenata, samo organski nacionalni refleks.

    Kada je knjizevnik Slobodan Prosperov Novak izjavio kao predstavnik Hrvatske na prvom evropskom glazbenom festivalu u Munchenu listopada 1994. godine, da "Evropa treba biti pokusaj da se bude bolji (...)" - reakcije nacionalista bile su jos gnjevnije. Ta je recenica bila dovoljna da se i ovaj put hrvatsko srce osjeti povrijedjenim. Klice javne mrznje uzbudila je nacionalna (i jedina) TV. Za to su vrijeme nacionalisticki pisci (Dubravko Horvatic, general HV-a i pjesnik Ivan Tolj, Bozidar Petrac i mnogi drugi) ostrili pera ispisujuci pamflete o ugrozenosti Hrvatske iznutra. I ponovo su jedni bili "dobri" Hrvati, a drugi "izdajice". Drzava je zaprijetila onim piscima "koji odbacuju kolektiv zbog individualizma i kozmopolitzma" (Franjo Tudjman).

    Svoj "nacionalni grijeh" pojasnila je nedavno spisateljica u egzilu Dubravka Ugresic: "Ja sam pisac na svom individualnom zadatku i nemam sto raditi sa kolektivom. Ne mozemo svi raditi na istom zadatku, jer onda nismo pisci, nego servis".

    Ona pripada malobrojnoj kulturno-politickoj poziciji u kojoj se nalazi kao nezeljeni nacionalni suvisak nekoliko najboljih pisaca. Iza njih ne stoje knjizevne asocijacije (osim evropskih), nemaju svoje sluzbeno ime, osim mozda - hrvatski pisci u egzilu.

    Uz Dubravku Ugresic knjizevnu srecu u Evropi nasla je i Slavenka Drakulic, kojoj je zadnja knjiga "Balkan express" prevedena na 14 jezika, dok za nju u Hrvatskoj nema izdavaca. Publicist i pisac Predrag Matvejevic svoje knjige objavljuje u Parizu, tek ponekad se javi u domacim medijima, najcesce kroz intervjue. Svo troje su uporni kriticari aktualne vlasti i zagovornici slobode medija, pravne drzave i ljudskih prava, stoga u Hrvatskoj nisu pozeljni.

    Osim nekoliko pojedinaca, koji pisu krimice i slatkaste romane (Pavao Pavlicic, Goran Tribuson i Zvonimir Majdak) sluzbeni hrvatski pisci nisu ni liberalni ni moderni, vec neokonzervativni i nacionalisticki. Okrecu se kultu heroizma (npr. Ivan Tolj), populizma (Hrvoje Hitrec npr.) i otvorenog cmakanja s vlascu (npr. Ivan Aralica, Djurdjica Ivanisevic i Marija Peakic-Mikuljan, svojevremeno veoma visoko kadrovski plasirana u komunistickom vrtuljku). Za njih je pacifizam suradnja s neprijateljem, a liberalizam izdaja tradicionalnih vrijednosti. Arhetipski temelji na koje su pricvrsceni seze u daleku nacionalnu proslost, sve do herojskih vremena prvih hrvatskih kraljeva. Za mnoge od njih slijedi vrijeme otreznjenja (sto je malo vjerojatno) ili jos dublji pad u sluganstvo (sto im vise prilici).

    Nije Hrvatska jedina drzava gdje vlast zeli imati "rijeci" pod kontrolom, a pisce pokraj sebe. Na zalost, od pisaca koji su ostali u Bosni i Hercegovini, najmanje je pisaca. Trenutna bosanskohercegovacka vlast podlozna je svom navodnom historijskom znacenju u ratnim vremenima i nije sposobna zraciti icim drugim osim sobom. I ova je vlast brzo shvatila kako je uvjet njezina sto duzeg opstanka instrumentalizacija rijeci u politicke svrhe. Bosanska literatura je zatrpana pisanom rjecju cija je tezina, sto znaci tiraza, distribucija, popularnost i kritika, srazmjerno proporcionalna kolicini "patriotizma" sto opet sugerira afirmiranja vlasti, glorificiranja svoje nacije i ogradjivanje od svega sto nosi prefiks negdasnjeg zajednistva. To sto je jugoslavenski internacionalizam zamijenjen nacional-sovinizmom, sto su se u ramovima Titovih slika nasli Lazari, Homeiniji i Pavelici, logican je slijed, ma koliko god to bili razliciti pogledi na svijet.

    Jednostavno receno, cobani postoje da bi mislili za ovce. I od cobana ovisi njihova sudbina. Na piscima je izbor - ili da pjevaju o cobanu ili da protestno sute. Uostalom, kako biti pisac u vremenima kada muslimanski vjerski poglavar Reis ustvrdi da je gospodin Izetbegovic 13. Allahov poslanik koji se prije 1600 i kusur godina zagubio negdje u pustinji, pa se sad pojavio da Muslimane obdari srecom i blagostanjem.

    S druge strane oni projekti koji ne nastaju pod patronatom vladajuce Stranke demokratske akcije (SDA), i koji jos uvijek uspijevaju ponijeti iskru umjetnicke vrijednosti, ignorirani su. Grijeh im je jer ne pjevaju u slavu "poslanika" Alije. Danasnja knjizevna edicija Bosne i Hercegovine obitava izvan Bosne. Tamo je gdje su izbjegli njezini pisci. U zapadnim zemljama, u izbjeglickim kampovima s Bosancima protjeranim iz svojih domova, pojavljuju se publikacije (autori ih neskromno nazivaju romanima, pripovijetkama, knjigama) uvijek s istim sadrzajem: kako sam Ja prezivio rat, sto Ja tvrdim o ratu, koga sam Ja vidio u ratu, za sto je po Meni rat poceo ili tko je po Meni najkrivlji za rat. Zapadni prijatelji, vjerujuci mozda da i ovakva vrsta tiskovine moze preduprijediti sve buduce ratove koji se ovom planetu mogu zadesiti, nesebicno pomazu ovo bosansko izdavastvo tipa - "Ubijanje Bosne", "Ubijanje Sarajeva", "U bosanskom paklu", "Ubijanje duse"...

    Pisci koji su clanovi bosanskohercegovackog PEN centra nisu u mogucnosti stampati svoje rukopise. Cak i ako stvaraju, isprika za netiskanje njihovih djela je - rat i nepostojanje uvjeta za takvo sto. Ali zato je stampano na desetine naslova partijskih skribomana. Sadasnja literarna dostignuca bosanskih skribomana izgleda doslovce ovako: "Tesko je meni i drugovima mojim, dok sa njima skupa u podrumu stojim" / "Mene moja dusa boli, znam da svaki Bosnjak voli" / "Bjeze cetnici i ostala gamad, ostavljaju za sobom neopisiv smrad" / Veliki komandant Cadic dokazao se radom, uspjesno suradjuje sa svakom brigadom" / "Ala je nas komandant mudra glava, neprijatelju stalno zivot zagorcava"...

    Medju koricama knjige koja sadrzava ove "stihove", recenzenti (sve sami profesori knjizevnosti) su zapisali: "Preporucujem zbirku za citanje, jer ce ona odjeknuti u srcu obicnog covjeka, kao sve ono sto je htio da kaze, a nije znao naci rijeci i nacin".

    U jeku velike raspre, treba li obiljeziti stogodisnjicu rodjenja jedinog bosanskohercegovackog nobelovca Ivu Andrica (bosanskog Hrvata koji je veci dio zivota proveo u Beogradu, ciji je spomenik prvih mjeseci rata srusen u Visegradu), jedan od clanova Predsjednistva BiH, rekao je otprilike ovako sto: "I ne trebamo se muciti oko djela pisaca koji su iza nas. Nasa djeca u skolama ionako ce citati samo ono sto pisu borci na prvoj liniji". Nevjerojatno, ali istinito.

    Da pisanje nije patriotska duznost gotovo jedini su shvatili oni pisci koji su otisli. Mnogi su odlazili na razne nacine. "Ja sam iscezla zbog toga sto sam, kao i neki drugi ljudi iz ove sredine istjerana. Bilo je suvise signala, sto direktnih, sto indirektnih, koji su imali jednostavnu poruku - napolje" - ispricala je u jednom intervjuu razloge svog odlaska hrvatska spisateljica Dubravka Ugresic.

    Postoje naime i drugaciji odlasci. Manje je poznato da je Crna Gora postala i ostala jedina evropska drzava u kojoj je jedan pisac sluzbeno gonjen. Rijec je o Jevremu Brkovicu koji je spas od linca potrazio u Hrvatskoj, gdje i danas zivi. Zbog pisma izvinjenja hercegovackim Hrvatima i Muslimanima, objavljena jeseni 1991. godine u "Slobodnoj Dalmaciji", u vrijeme senlucenja crnogorskih rezervista po Hercegovini, u kojem je porucio da ljudi koji su ga pocinili "nijesu Crnogorci", osvanuo je na potjernici crnogorskog rezima zbog "osnovane sumnje da je izvrsio krivicno djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mrznje (...).

    U "Pobjedi" su - jedinom i naravno, rezimskom dnevnom listu - ovom potjernicom jos vise bili inspirirani. U takve spada i knjizevnik Iso Kalas, "musliman srpskog roda", kako se predstavlja, koji je na slijedeci nacin komentirao Brkovicevo izgnanstvo: "Jevrem Brkovic nam je ljuto i zalosno obolio. Mrznik i ojadjenik, alamunja i prokletinja, umisljeni Odisej i Sizif u komforu, s velikom nacionalnom penzijom... Sada u dezeli gusla uz gusle, zabavlja Ustase (vojska fasisticke tvorevine tzv. NDH 1941. - 1945. op. au.) i katolicku Evropu".

    Ovo je tipican nastup za odredjeni profil crnogorskih spisatelja u vezi s vojnom. Crnogorski medijski prostor bio je za vrijeme rata zasut tekstovima koji su se, poput Kalasevih, odlikovali imperativnim obracanjem citaocu, crno-bijelom podjelom na pravednu i nepravednu ratnu stranu. Dodatna tezina javne rijeci javlja se u slucaju kada su pisci istovremeno i narodni poslanici, a takvih je u Crnoj Gori nekoliko (dr. Novak Kilibarda, Acim Visnjic, Momir Vojvodic). Medju huskacima na rat ucestvovali su i pisci iz Udruzenja knjizevnika Crne Gore. Neki od njih bili su i suradnici "Pobjedinog" specijalnog izdanja glupog naziva "Rat za mir" (npr. Scepan Vukovic, Ratko Doletic), koje je "pratilo" operacije na dubrovackom ratistu 1991. godine.

    Jedan od vrhunaca angazmana drzavnih spisatelja je njihova odluka kojom su najvece pjesnicko priznanje u Crnoj Gori, nagradu "Risto Ratkovic", 1993. godine urucili vodji bosanskih Srba i kandidatu za Haag - Radovanu Karadzicu. Predsjednik zirija bio je Ranko Jovovic, tadasnji poslanik narodne stranke, a clanovi Zelidrag Nikcevic, aktualni potparol iste partije i Stevan Kordic, koji je nakon toga izabran za direktora crnogorskog nacionalnog centra. Svi skupa su nagradili Karadzicevu zbirku, uzgred, samu bremenitu asocijacijama na rat (npr. "Spusti se u gradove da bijemo gadove").

    Veoma je mali broj knjizevnika iz Udruzenja knjizevnika Crne Gore koji su, cak i znatno, odudarali od opisane atmosfere. U tom smislu se izdvaja u medjuvremenu preminuli Vitomir Nikolic, koji se za crnogorske moralne kalvarije kod Dubrovnika, oglasio u "Monitoru" pjesmom protesta. Poslije toga nije objavljivao. Pored Jevrema Brkovica i Milike Pavlovica koji je pokrenuo udruzenje "Javnost protiv fasizma", vjerojatno najeksponiraniji clan PEN-a po pitanju rat/mir bio je Vojislav Vulanovic, koji je sacinio bezbroj pisama i svoje knjige tematski podredio osudi rata. U pismu koje je posvetio "Mladim sinovima i kcerima Crne Gore", objavljenog u tjedniku "Monitor", izvdajamo neka pitanja: "Hoce li ova brda moci podnijeti ovoliko nesrece? Zar nas vec nijesu u ovom krvavom ratu dovoljno probrali?! Ne dopustite da budete osudjeni na pad i mrak, na pustos i vidike bez sna".

    Recena polarizacija Udruzenja knjizevnika Crne Gore i PEN centra, doduse, odnedavno slabi, jer je ratna tenzija u Crnoj Gori voljom vlasti splasnula. Zaokret crnogorske vladajuce partije u svakom, pa tako i u "mirotvornom" pogledu slijedi dobar dio njezine drzavne spisateljske organizacije, dok dio istrajava na apologiji svesrpskog projekta koji se rusi, zadnje vrijeme i na vojnom planu. Rasplet se ocekuje, ali ni on nece u bitnom odudarati od raspleta politicke situacije. Kako se dade zakljuciti, spomenute organizacije cijelo su se vrijeme i vodile prema politickim organizacijama sa kojima stavovi njenih clanova ponajvise kolaboriraju. Jasno je da je sama vulgarna politizacija knjizevnosti uvijek losa, a kamoli kada je u nju upleteno zlo kakvo se na ovom tlu udomacilo potonjih cetiri godine. Crna Gora i njezini neokrvavljeni pisci vise ne cekaju bolje dane, oni danas hrle njima. Ako se to moze nazvati nadom, onda je to nada jos neizgovorenih rijeci.

    Ali uvijek postoje izgovorene rijeci koje ostaju sazetak tragedije jednog vremena vise od ostalih rijeci. One su dokumenat i "simbolicki prikaz" (Valery) jednog trenutka nesrece i rasula. Ovoga puta na Balkanu.

    Rijeci - "Gospodo, mi smo u ratu" - izgovorene krajem osamdesetih u cuvenoj Francuskoj 7 - sjedistu Udruzenja knjizevnika Srbije, u razgovorima vodjenim izmedju srpskih i albanskih pisaca s Kosova, upravo su takve - rijeci predskazanja. Izjava Milana Komnenica, poznatog srpskog pjesnika (kasnije i aktivnog politicara procetnickog SPO-a) obuhvatila je ne samo buduca dogadjanja u bivsoj Jugoslaviji, nego i buduce odnose izmedju albanskih i srpskih pisaca u Srbiji i na Kosovu.

    Unatoc tome, odnosi pisaca spram politickog djelovanja kao i odnosi literature i politike nisu jednoznacni, vec veoma slozeni, barem kada je rijec o Kosovu. Priroda tog odnosa u velikoj mjeri zavisi od licnog stava samih pisaca prema literaturi i njezinoj funkciji, i prema mogucnostima angazmana u politicke svrhe.

    Gledano tako, pozicije srpskih i albanskih pisaca na Kosovu znatno se razlikuju. Srpski pisci, kao na primjer Radoslav Zlatanovic, Darinka Jevric i Slobodan Kostic, vec od samog pocetka politickih previranja na Kosovu stali su na stranu rezima i postali njegovi vatreni branioci i glasnogovornici, bilo posredno putem literarnih djela (Radoslav Zlatanovic na primjer, himnizira u svojoj pjesmi "Himna na ledini" Slobodana Milosevica i njegov dolazak na Kosovu polju 1989. godine), bilo u javnoj djelatnosti, novinarstvu i medijima uopce. Oni su postali branioci rezima, raznih ekstremnih nacionalistickih projekata unutar srpske opozicije i tzv. drzavnih interesa koji su zapravo bili poziv na rat, ne samo kad je u pitanju stav Beograda prema Kosovu, nego i kad je u pitanju rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji oni naravno podrzavaju i objasnjavaju kao "borbu srpskog naroda za slobodu". Njima je sasvim nevazno sto "borba za slobodu srpskog naroda" u oceanu krvi prelazi preko slobode drugih.

    S druge strane, stajalista albanskih pisaca ne mogu se uvijek podvesti pod zajednicki nazivnik. Njihove reakcije na politicka dogadjanja uopce su raznorodnija, kao i njihovo shvacanje odnosa politike i literature. U tom kontekstu, albanski pisci se mogu podvesti pod nekoliko medjusobno razlicitih kategorija.

    Prvi obrazac politickog ponasanja cine knjizevnici clanovi Udruzenja knjizevnika Kosova, koji su se aktivno ukljucili u politicko djelovanje, sto je postalo njihova primarna djelatnost. To je slucaj i sa predsjednikom Udruzenja g. Ibrahimom Rugovom, koji je postao i politicki vodja Albanaca na Kosovu. Biran je za Predsjednika Kosova na slobodnim izborima 1992. godine, koje srpski rezim nije priznao kao legitimne. Treba reci da se Rugova i njegov pokret permanentno izjasnjavaju za uvazavanje demokratskih procedura u postizanju politickih ciljeva, za takozvanu politiku dijaloga i mira, protiv nasilnih sredstava i njihove upotrebe u politicke svrhe. Iz ovog opceg stava proizlazi i njihov stajaliste protiv rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, cije metode ubijanja ljudi i gradova smatraju anticivilizacijskim, oznacavajuci beogradski rezim kao glavnog vinovnika. Takav stav postao je vremenom opce prihvatljiv za albanske pisce i javno mnijenje.

    Drugu kategoriju cine pisci poput g. Rexhepa Qosje, jednog od najutjecajnijih knjizevnih kriticara sedamdesetih, koji nije izravno ukljucen u politicko djelovanje, ali koji u svojim publikacijama i objavljenim knjigama ("Zabranjeni narod", "Albansko pitanje - politika i historija") obrazlaze politicka rjesenja. Krece se neprestano u zacaranom krugu etnocentricnog diskursa, u sebi zatvorenog i dogmaticnog, koji u odredjenim drustvenim kontekstima vrlo lako moze postati temeljem nacionalistickih ideologija.

    U jednu ruku slicnu, ali ipak kvalitativno razlicitu kategoriju pisaca cine i oni poput pjesnika Ali Podrimje, koji se u okviru svoje zurnalistike ipak krece unutar koncepta "nacionalnog", dok u svojim pjesnickim djelima tematizira aktualne politicke dogadjaje, vrzmajuci se u okvirima "zanra" politicke lirike. Prisutno je dakle funkcionaliziranje literature u pragmaticne svrhe.

    Posebnu kategoriju cine knjizevnici poput nedavno preminulog Anton Pashkua, jednog od najznacajnijih albanskih pisaca, koji uporno odbijaju bilo kakvo politicko angaziranje, kultivirajuci "beketovske" nazore na zivot i literaturu, "ljubomorno" cuvajuci svoju metafizicku auru homo poeticusa.

    Unatoc svemu evidentna je slika politizacije kako knjizevnika, tako i literature na Kosovu. Na jednoj strani stoje srpski pisci, koji su napustili Udruzenje knjizevnika Kosova i koji osporavaju njegovu legitimnost, smatrajuci moralnim jedino Udruzenje knjizevnika Srbije. Na drugoj strani pak stoje albanski pisci, koji su Udruzenje knjizevnika pretvorili u stjeciste politickog djelovanja, suprotnog predznaka od njihovih srpskih kolega. Udruzenje knjizevnika postalo je simbolicno i stvarno nukleusom nastojanja kosovskih Albanaca za drzavom.

    Mozemo se samo nadati da ce doci vrijeme, koje je jos uvijek daleko, kada ce netko od balkanskih knjizevnika napisati - "Gospodo, mi smo u miru". Sve dok se to ne dogodi i dalje cemo zivjeti u krvavom ritmu recenice - "Gospodo, mi smo u ratu".