AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 17 OCT 1995 20:59:15 GMT

    HARMONIJA ZALEDjENIH KOORDINATA

    AIM, Skopje, 17.10.1995

    Makedonija, barem kad su duhovne vrijednosti u pitanju, mnogo lakse nego druge zemlje nastale raspadom bivse Jugoslavije, stice iskustvo samostalnog zivota. Specifican nacin na koji je nastala drzava i cinjenica da je, potpuno razlicito nego u blizem susjedstvu, citav posao obavljen u jednom relativno civiliziranom obliku, dakle bez prolijevanja krvi i primitivnog rusenja, uvjetovali su da se odnosi prema bivsoj zajednickoj drzavi i svemu sto je za nju vezano, prilazi sa mnogo manje frustracija, pojedinacnih i kolektivnih. To je vidljivo bezmalo pa na svakom koraku, a cini se najbolje je ocitavano na pozicijama na kojima je drugdje, s pocetka, bilo i najvise lomova.

    Posve je logicno da sa rucenjem politickog sistema, pada i njemu pripadajuci vrijednosti, pa je prevrednovanje svih vrijednosti, temeljna odrednica preko koje se uspostavlja distanca naspram minulog. Makedonija, jednostavno, takvu potrebu nije imala i toe ne samo zato sto se od bivse drzave razjedinila mirno, nego naprosto stoga sto su joj istorijska, geografska, a reklo bi se i politicka pozicija, obezbijedili jedan mnogo uravnotezeniji pristup. Oduvjek i posvuda, neuralgicne tacke u ovakvim situacijama postjala bi nacionalna istorija i njena literatura, pa su temeljne rekonstrukcije obicno dozivljavali upravo u ovim dvjema oblastima. Ova zemlja je imala tu srecu, ako se o sreci na ovim prostorima pod bilo kakvim uslovima moze govoriti, da joj se dva najznacajnija istorijska dogadjaja sretnu na isti datum. Drugi august je datum kada je u Krusevu zapoceo Ilindenski ustanak i kad je prakticno utemeljena ideja o modernoj makedonskoj drzavi, a ta je ideje cetrdeset godina kasnije ovoplocena na zasedanju ASNOM u Prohor Pcinskom. UPravo ta dva granicnika odredjuju koordinatni sistem u kome se krece samosvjest makedonskog naroda i samopouzdanje njegove drzave, bezmalo pa na isti nacin kako je to bilo prije, recimo, deset godina. Sumnjive ekskurzije, pa i one literarne, u daleku proslost, tamo negde prema klizavom terenu nacionalnog mitosa, ovdje se uglavnom uspjesno izbjegavaju. Zapravo, period anticke makedonske drzave prisutan je taman u mjeri koju definise dobar ukus. Cak je i pokusaj harizmaticnog Vasila Tupurkovskog koji je, valjda gonjen nekim unutarnjim motivima, a potpuno protivno onome sto se ocekuje od profesora medjunarodnog prava, pokusao valorizirati taj period, ali taj pokusaj naisao na hladan prijem, cak odbijanje, etablirane nauke.

    Sa druge strane, ovdje postoji, svijest da je sadasnja makedonska drzava svoju uspostavu i punu emancipaciju ipak imala u okviru one bivse, zajednicke, pa joj sve ono sto je uz tu drzavu vezano nije bas vrijedno potpunog prezira, kako je to tu negdje u bliskom komsiluku. Odatle i cinjenica da konzumacija veoma slicnih literaturnih iskustva nije, kao u nekim susjednim zemljama, nuzno moralo iskusati, maltene, totalnu redukciju. Prednost koju je davala cinjenica da se vlastiti jezik nije morao dijeliti sa drugim narodom ili narodima, iskoristena je mnogo ranije, pa u ovoj oblasti nisu bile potrebne zamasnije intervencije. Tek je spisak obavezne lektire u skolama sveden na mjeru u kojoj je odrednica "sira domovina" zamenjena "bliskim susjedstvom". Bolje reci - uravnotezen je odnos prema piscima koji u svijet imaginacije dolaze iz razlicitih jezicnkih iskustava i razlicitih regiona. Odatle je polozaj Miroslava Krleze ili Ive Andrica, na primjer, jednak onome sto zauzima Tomas Man, a Vladimir Arsenijevic ili Pavao Pavicic gurkaju se za mjesto u izlogu sa tek odztampanim struskim laureatom Amihajem. Moglo bi se, doduse, govoriti o blagoj naklonosti prema istinskim literarnim vrijednostima nastalim daleko od ovih prostora, ali to je prije rezultat cinjenice da se mlade prevodilacke snage radije kusaju na svjetskim jezicima, nego zbog eventualnih predrasuda prema slavenskim. Naravno, i uz ovakvu jednu konstataciju ide nuzna ograda da se izuzecima tek afirmisu pravila.

    Blagodareci na svakom koraku primjetnom kontinuitetu koji demonstrira savremeno makedonsko drustvo, nema bitnijih pomaka ni u krugu nacionalne literature. Dvije godine poslije smrti, ama bas ni za malo nije potamnila slava utemeljivaca, najznacajnijeg teoreticara i najdosljednijeg interpretatora savremenog makedonskog knjizevnog jezika Blaza Konevskog, a prva mjesta nacionalne rejting liste, jednako kao i prije nekoliko godina u posve drugacijem politickom okruzenju, i dalje cvrsto zaposjedaju Slavko Janevski, Tasko Georgievski, Gane Todorovski, ili cak Kole Casule koji je rad naglasiti vlastito neslaganje sa aktuelnom vlasti, te Bogomil Djuzel, na primjer, kojemu ni onomad ni sada nikako ne polazi za rukom da ubijedi kulturnu javnost da je potcijenjen i stvaralacki represiran.

    Skladno principu obrnutih procesa u odnosu na bivsejugoslovenske prostore, u Makedoniji su posve autenticnim putem krenuli i oni pisci koji su se drugdje, nasilno indentifikujuci vlastite svjetonazore i obicno nezadovoljene tvoracke sujete sa kolektivnom dusom naroda, samoproglasili burevjesnicima nacionalnih proljeca i prvim lastama junior- demokratija, pa sad ugodno grickaju prvoboracke apanaze. Vecina ih, a pomena su vrijedni prije svih, Ljupco Georgievski i Dosta Dimovska, u ovome trenutku preferiraju svjetlost politicke ekspozicije, mukama stvaralackog zanosa. Da povjerujemo onima koji smatraju da je njihov izbor pretstavlja dobitak za literaturu razmjeran gubitku za politiku.

    Pise: BUDO VUKOBRAT